Vukovar je simbol Domovinskog rata. Simbol borbe za samostalnost i nezavisnost Hrvatske. Simbol otpora srpskoj ratnoj agresiji. Svake se godine, 18. studenog sjećamo tog velikog grada – grada heroja koji je podnio iznimnu žrtvu za slobodu domovine. Sjećamo se zločina na Ovčari – ratnog zločina kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi.
Samo dva dana nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama miris rata osjetio se i u Vukovaru. Na izlazu iz grada, kod Bršadina – srpski su pobunjenici u rano jutro podigli prvu barikadu. Vukovarska obitelj Nemčić prva je naišla. Automobil su im doslovno izrešetali.
Ljubica Nemčić tada je novinarima ispričala kako je otvorila vrata automobila kako bi pitala može li se proći. U tom trenutku sa svih strana čuli su se rafali. Prostrijeljena je u leđa. Pred ranjenom Ljubicom teroristi su na mrtvo ime pretukli njezina supruga.
Mjesec dana poslije u Borovu selu iz zasjede je pobijeno i masakrirano 12 redarstvenika. Tenkovi JNA staju u zaštitu srpskih pobunjenika. Iz dana u dan napetost raste, puca se, na grad padaju prve granate, pa su vukovarski mališani radi sigurnosti kolektivno odvezeni na ljetovanje.
U vukovarskoj pošti jugovojnici otvaraju paljbu i ranjavaju troje civila. Uskoro počinje opći napad na Vukovar.
Silos Đergaj ključna je točka obrane grada i glavna meta napada. Vukovar brani 1800 pripadnika Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca HOS-a.
Koliko je žilav bio otpor branitelji su pokazali na Trpinjskoj cesti. Tu su uništili na desetke neprijateljskih oklopnjaka. Ulica je pretvorena u groblje tenkova.
“Srce je bilo u početnom periodu rata onaj faktor koji je bio prevlađujući. Sada je ipak znanje, razum, a posebno želja za slobodnom Hrvatskom, govorio je tada Mile Dedaković Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara.
Branitelji se ne predaju. Agresor ima sve veće gubitke pa u očaju uništava sve pred sobom. Civili žive pod zemljom. U skloništima – bez struje i vode.
Do kraja je u gradu ostao i glas koji je budio nadu. Glas Siniše Glavaševića s Hrvatskog radija Vukovar. ” U gradu kojeg nema” radiovalovi probijaju opsadu.
“Zapovjednici pojedinih obrambenih točaka složni su u jednom – Vukovar neće pasti. Onaj kome se zlo piše jeste Jugoslavenska narodna armija jer niti jedan grad u Hrvatskoj nije dao više za nezavisnost Hrvatske. Niti jedan grad nije s manjom vojnom silom obranio veću koricu hrvatskog kruha. U ovom trenutku više od 70 tenkova nadire na Vukovar, a Vukovar krvari zajedno sa svojim herojstvom”, izvještavao je tada Siniša Glavašević.
Heroji se i u vukovarskoj bolnici bore za svaki život. Uvjeti su strašni. Jer bolnica praktički više ne postoji. Danima je glavni cilj agresorskim projektilima. Ali čak i u takvim uvjetima duh slobode ne mogu slomiti.
U bolnici je završio i ranjeni Francuz Jean Michel Nicollier. Branio je Hrvatsku – zemlju žrtvu sulude agresije.
Agresor svom silom napada najtanju točku obrane – Lužac – usku poveznicu između Vukovara i Borovog naselja. Nakon dugih borbi u kojima je 18 branitelja na fronti širokoj jedan kilometar junački odolijevalo nadmoćnijem neprijatelju – Lužac je pao.
Vukovar se praktički do zadnjeg metka branio 87 dana i noći.
Vukovar je pao.
Zastrašujuće stihove četnici su pretvorili u djelo. Preživjele odvode u logore smrti.
Zarobljeni Vukovarci su mučeni, silovani, strijeljani, zaklani. Tisuće ljudi maltretirane su u Veleprometu, mnogima se tu gubi svaki trag. U masovnoj grobnici na Ovčari poslije rata pronađeno je 200 tijela, a tisuće ljudi mjesecima su mučeni po logorima u Srbiji – od Stajićeva do Niša. I to po nalogu četničkog vojvode Veselina Šljivančanina. U smrt je odveo brojne civile i ranjenike iz bolnice.
Većina Vukovaraca je protjerana. Pod nišanom tenkova kolona napušta grad. Napušta razorene domove. Ljudi odlaze u nepoznato.
U Vukovaru – gradu heroju obranjena je Hrvatska. Za slobodu je život položilo više od 2 i pol tisuće branitelja i civila.
Izvor:hrt.hr