Dani koji su slijedili nakon sloma obrane Vukovara pretvorili su se u hladnokrvni zločin. Unatoč tomu što su ovdje bili i promatrači Europske zajednice i UNPROFOR-a, agresor je na preživjelima iskalio bijes zbog velikih gubitaka tijekom bitke za Vukovar na najbrutalniji način. Do travnja ’92. ranjenici iz vukovarske bolnice, medicinsko osoblje i civili odvođeni su u hangare Veleprometa i na bivšu svinjogojsku farmu na Ovčari, oko pet kilometara od grada. U noći s 20. na 21. studenog, 198 muškaraca i dvije žene su ubijeni, bačeni u rovove i zakopani. Zločin je to nezabilježen u modernoj europskoj povijesti. Svima njima u spomen i svima koji su iskusili patnje Vukovarske tragedije posvećen je današnji program obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara.
Tko god je prošao, zvjerski ga je tukao. A on se naslonjen na hangar broj šest molio za život ili brzu smrt.
– Čuli smo jauke udarce žene kako plaču, tu je bilo silovanje, čuli smo kad je žena rekla nemojte me, molim vas, prisjeća se Zvonko Dumendžić, bivši logoraš i pripadnik 109. vinkovačke brigade.
Milosti nije bilo ni za Matu i njegova sina. U mokrim i hladnim hangarima Veleprometa izgladnjeli – prolazili su pakao.
– Njega tuku, ja gledam, mene tuku, on gleda, a on dečko 180 visok, karatista, bio je anđel od dečka, prisjeća se Mato Gombović, bivši logoraš.
I Romanin sin tu je napravio svoje posljednje korake.
– Tu su ga zatvorili i tu su ga tukli. I onda su ga masakrirali, odsjekli su mu uho, na obrazu su mu pravili križ, kaže Romana Blašković, majka nestalog hrvatskog policajca.
Tražila ga je na razmjenama i ekshumacijama, štrajkala glađu. Ne čeka, kaže, više pravdu, samo njegove kosti da ih pokopa.
– Išla sam uzmem grobno mjesto, možda će se negdje naći, ja imam 86 godina pa mislim da neću dočekati da ga nađem, priznaje Blašković.
Kroz Veleprometovo dvorište smrti prošlo je više od 10 tisuća civila i branitelja.
– Najmlađi dečkić koji je ubijen ovdje imao je 14 godina. Jer htjeli su mu brata ubiti i onda je on kuko, plako i oni su ostavili brata starijega, a odveli njega i ubili ga, rekao je Daniel Rehak, predjesnik HDLSK.
– Zašto se tako tiho govori da je ovo mjesto najveće mjesto zločina poslije Srebrenice, da je ovdje u ovom krugu ubijeno više od 800 ljudi iz Vukovara, pita se Ivica Azenić, bivši logoraš.
Preživjeli su odvedeni u logore, a dio njih progutao je mrak na Ovčari. Strijeljani su pred tek iskopanom rakom. Njima u spomen položeni su vijenci i upaljene svijeće.
– To su jako pomiješani osjećaji boli tuge ali najviše ponosa. 30 godina je prošlo moga oca nije bilo cijeli moj život, kaže Veronika Soldo, kći ubijenog hrvatskog branitelja.
U tužnom mimohodu djeca ubijenih i nestalih prošli su put od Memorijalnog groblja do Ovčare.
– Spojila nas je žrtva naših roditelja i 30 godina kasnije je jako bitno da pokažemo svoje zajedništvo, kaže Željko Živalj, predsjednik Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Splitsko-dalmatinske županije.
– Tu nekoliko kuća dalje je moj otac odveden u smjeru Ovčare i Negoslavaca gdje je ubijen i evo do dana današnjeg ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostaci, kaže Sandra Rapčak, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskoga rata.
Dok žive tražit će za zločince pravdu i svakog nestalog Vukovarca. A kad i njih više ne bude bilo nastavit će ih tražiti njihova djeca.
Izvor:hrt.hr