Predrag Gojković Peđa iz Banja Luke, se nakon sedam godina života u Australiji, vratio u grad na Vrbasu, da bi u Barlovcima ostvario svoj san – da se preseli na selo, radi i živi od svog rada. Da pobjegne od gužve, pritisaka, stresa, galame.
Kupio je 400 kokoši, napravio kokošinjac, stavio ogradu i 3.000 kvadrata im dao na raspolaganje, da mogu slobodno šetati, te sada, pola godine nakon što se „bacio“ u preradarstvo, proda oko 1.700 jaja tjedno , koje svojim kupcima odvozi na adresu. Isporuka jaja je svaki drugi ili treći dan.
Mogao bi, kaže, i više prodati, jer je potražnja velika, ali za sada nema potrebe za tim. Njegov moto kojim se vodi jeste da treba sve polako, jedno po jedno, te da se ne može ništa uraditi i napraviti preko noći.
„Jaja su svježa, domaća. Kupci su zadovoljni, a i ja, te mi je to najbitnije. Ne boli me glava i dišem punim plućima. Dan mi počinje ujutru u šest sati, jer koke ne vole gubiti vrijeme i dugo spavati, pa tako moram i ja“, kaže Peđa za BanjaLuka.com.
Obaveze su mu da ujutru pusti kokoši da izađu, da ih napoji, nahrani, te kasnije pokupi jaja, a jednom u 10 dana i da im očisti kokošinjac. To su, kaže on, poslovi koji nisu teški, ali koji zahtijevaju trud i posvećenost, kao i svi drugi. Međutim, dodaje, tko je navikao na komfor, sve mu je teško.
„Prije godinu dana nisam ništa znao o ovom poslu, ali sam prije nego što sam počeo odlučio naučiti sve što je potrebno, kako bih imao rezultate. Da bi koke nosile, bitno je da su vani, da nisu zatvorene, ali i da imaju kvalitetnu ishranu – pšenica u zrnu, kukuruz i ječam mljeveni i vitaminski dodatak. Bitno je i da im je čisto, kako se ne bi zarazile i razbolile“, rekao je Peđa.
Jedini problem s kojim se suočava u ovom poslu, kaže, jesu lisice, štakori i druge štetočine, koje nemaju milosti za njegove kokoši. Ali, dodaje, to su gubici na koje se mora računat u svakom poslu.
Ideju da odseli na selo i započne svoj posao, Peđa je imao još prije 15 godina, kada je i kupio imanje i Barlovcima. Tada je bio vlasnik dvije kavane u gradu, od kojih je dobro zarađivao, ali u kojima nije mogao naći mir koji je tražio.
„Tada sam započeo polako svoj život iz grada prenositi na selo. Međutim, tada sam upoznao svoju sadašnju ženu, koja je živjela u Australiji, te odlučio otići s njom i proveo sam sedam godina tamo“, kaže Peđa.
U Australiji je radio kao vozač viljuškara, imao sve potrebne uvjete za život, ali nikada nije zaboravio imanje na Barlovcima. Osim toga, pandemija virusom korona je i u Australiji, kao i svugdje, donijela velike probleme. Vratio se u Banja Luku, iznenada, kao što je i otišao. Za njim su došli i žena i sin, koji žive u gradu, ali mu u poslu pomažu koliko mogu.
„Za život na selu morate biti psihički pripremljeni. Nije lako ako ste navikli na lagodnosti koje vam pruža grad – da vam je blizu trgovina, da vam pekara radi cijelu noć, da su ulice osvijetljene, da je toplo. Ali, mir, tišinu i prirodno okruženje na selu ništa ne može zamijeniti“, kaže Peđa.
Ističe da se ni za kakvu plaću niti uvjete ne bi vratio živjeti u grad. Plan mu je da kupi i nekoliko ovaca, koza, te ponija, pa da polako širi svoj biznis. Zdrav život mu je najbitniji, još od mlađih dana, jer se cijeli život bavio sportom, te i danas vozi biciklističke ture, zajedno sa profesionalcima.
“Sport sam sada malo zapostavio, ali svakako sam svaki dan aktivan i na svježem zraku, tako da mi to ne nedostaje. Zaspim uvečer spokojan“, kaže Peđa.
Izvor:pogled.ba