Svakodnevno svjedočimo neizmjernoj patnji ljudi u Ukrajini. Njihovo stradanje otvorilo nam je stare rane, probudilo sjećanja na naš rat. I sve to nakon dvije teške godine pandemije i potresa. Onima koji dulje pamte čini se da ona traje oduvijek i ne da nam da predahnemo. Je li život na ovim prostorima kontinuirana kriza? Kako se nositi s tim pitali smo pisca i novinara Ivicu Ivaniševića, povjesničara Tvrtka Jakovinu i psihijatricu Petranu Brečić.
“Ako netko pripada mojoj generaciji a i dalje je optimista ja mu zavidim ali nisam siguran da je potpuno duševno zdrav. Radi se o elementarnoj matematici. Naprosto u jednom trenutku shvatiš da cijeli svoj život možeš definirati kao puku sumu kriza, većih, manjih, nacionalnih , globalnih. I kad podvučeš crtu onda se osjećaš malo deprimirano”.
Ivica Ivanišević, novinar i književnik ne govori ovo iz poslovične splitske sklonosti jadikovanju. Rođen je za socijalizma u Splitu i time predodređen da mu život već u ranim godinama obilježe veće ili manje krize.
– Prva kriza koju sam zaista osjetio, prisjeća se Ivanišević – dogodila se u mojim kasno tinejdžerskim godinama. To je bila prva ekonomska kriza mog života koja se tako nije zvala nego se u onom ezopovskom jeziku socijalizma zvala stabilizacija. Jedno jutro zaspali smo normalno, a sljedeće jutro se probudili sa sviješću da smo dužni nevjerojatno puno novaca. I kad je svega nestalo, od banana, kava do benzina. Ta se kriza vukla i kulminirala 80-tih s onim histeričnim inflacijama, kaže.
Foto: Puls / HRT
Nestašice benzina, vožnja na par-nepar, redovi za kupnju kave, deterdženta, banana, umjesto čokolade šećerne table, nestašice struje, večeri uz petrolejke. Nije bilo lako ali kraj te ere donio je novu zastrašujuću krizu.
Rat, poraće, privatizacija, propast poduzeća, nepravde…
– Počeo je rat, svaki je rat grozan po svojoj definiciji, ovaj naš je bio savršeno sukladan svakoj definiciji rata. Onda nam se dogodilo poraće koje je u nekim elementima bilo možda i gore od rata. Kad ti je život jadan u mirnodopskim uvjetima, kad shvaćaš da živiš u disfunkcionalnoj državi koja je demokracija samo na papiru onda se osjećaš još depresivnije jer nemaš nikakvog racionalnog alibija za takvo stanje, kaže Ivanišević.
Rat, poraće, privatizacija, propast poduzeća, nepravde… I tako do velike ekonomske krize 2008. Kod nas se odužila pa nismo baš predahnuli do novog kriznog niza. Pandemija, potresi. I onda kad smo se ponadali da ćemo malo živnuti novi užas. Rat u Ukrajini. Brutalna invazija Vladimira Putina vratila nas je 30 godina, podsjetila i otvorila stare rane.
– Mi smo ranjeni i oni koji jesmo proživjeli rat i oni koji nisu proživjeli rat ali su proživjeli kroz svoje obiteljske priče, kroz učenja, kroz transgeneracijski prijenos emocija i nama je to zaista teško. Ne postoji jedna trauma, to je više trauma, smatra prof. Petrana Brečić, psihijatrica i ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče.
Kako ostati zdrav u glavi
Kad u dvije godine proživimo i potrese i pandemiju, inflaciju, a onda rat na tlu Europe i strah od Trećeg svjetskog rata ili nuklearnog rata, kamo bismo se uputili nego u Vrapče. Psihijatrici i ravnateljici Klinike za psihijatriju dr. Petrane Brečić. Po savjet kako ostati zdrav u glavi.
– Budimo dobri prema sebi ali i prema drugima i pokušajmo razumjeti da je to dio prilagodbe i da je normalno da budemo ljuti, i projektivni i tužni i živčani, nervozni, znači to je sve u okviru prilagodbe na jednu neželjenu, nesvakodnevnu situaciju. (…) Moramo vidjeti da nas sve muči strašna neizvjesnost. Neizvjesnost je osjećaj koji nitko ne želi. Nama je čak i loša izvjesnost bolja od neizvjesnosti. Jer neizvjesnost je nepoznanica i stavlja nas na nesiguran teren gdje ne znamo kako ćemo se moći adaptirati. Pokušajmo to prepoznati i vidjeti što nama može smanjiti tu nesigurnost, savjetuje Brečić.
Foto: Puls / HRT
Sve više ljudi osjeća tjeskobu, depresiju, razdražljivost, napetost, iscrpljenost, nesanicu. Prazni smo iznutra, nemamo kapaciteta za još jednu krizu.
‘Budimo dobri prema sebi, nemojmo se pretjerano izlagati’
– Mnogi ljudi će sjediti pred televizijom 24 sata, slušati vijesti biti potpuno u toj situaciji s ratom. Neki znaju da ih to silno uznemiruje i neće to raditi. Vrlo je važno da samo mi znamo što je ono što nama smeta i što nas uznemiruje iznutra i što ne. I budimo dobri prema sebi, nemojmo se pretjerano izlagati do one mjere kad vidimo da smo preplavljeni. Naći srednji put je umijeće života, nije to lako, dodaje Brečić.
No je li naš osjećaj da smo u povelikoj opasnosti i da svijet proživljava najveću krizu od 2. svjetskog rata realan? Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tvrtko Jakovina misli da nije. Podsjeća na kubansku krizu 1962. kada je svijet bio najbliže nuklearnom ratu.
‘Puno kritičnija bila je kubanska kriza’
– To je sasvim poznata, jasna priča gdje je svijet zaista bio suočen gdje ste slično kao i danas razgovarali između Zapada i Sovjetskog saveza bez da se puno govorilo o Kubi. Danas je nažalost tako, otprilike – bez da je Ukrajina na čijem se teritoriju sve događa glavni igrač. Glavni igrači su negdje drugdje. Ali je činjenica da je Fidel Castro 62. bio spreman pa i po cijenu atomskog sukoba – braniti svoj otok. To je bilo puno kritičnije. Situacija u svijetu je bila puno bliže toj točki vrenja no što je danas s ruskom prijetnjom atomskim oružjem, kaže Jakovina.
‘Pišem da bih utekao od bijede kojom sam okružen’
Ivica Ivanišević dodaje kako se njegov recept za preživljavanje i snalaženje ne može nikome podvaliti kao savjet. On, kaže – piše prozu da bi utekao od stvarnosti čak i kad mu je “proza situirana u grad i zemlju i kad izgleda da je realistična”, a da je on “društveno kritični raspoložen”. Taj njegov Split još uvijek je bolji od stvarnog Splita i stvarne Hrvatske, kaže Ivanišević i dodaje: “Ja pišem da bih utekao od bijede kojom sam okružen”.
Foto: Puls / HTV
– Mislim da ukupno sve generacije koje su rođene od 60-tih godina naovamo, svugdje na svijetu – žive sretnije nego što su živjeli njihovi prethodnici.Osim onih koji su izgubili ogromna bogatstva ranije. Ali načelno smo svi bolje obrazovani, svi imamo bolji pristup zdravstvenoj zaštiti, svi imamo puno više hrane nego što smo imali, svi lakše i više putujemo, svi se možemo bolje i više obrazovati i tom smislu mislim da je čovječanstvo puno sretnije sada nego što je bilo ranije, smatra Tvrtko Jakovina.
Petrana Brečić smatra kako “nismo naučili živjeti jedni s drugima, nego živimo sami i jedni protiv drugih”. Pandemija kao i rat u Ukrajini su nam, smatra Brečić – pokazali da ne možemo živjeti bez drugih ljudi, da to što nam je susjed gladan i bolestan, a mi siti i zdrvi – ne znači ništa. To ne može biti izvor sigurnosti, sreće ni blagostanja. To je nešto što će ova civilizacija morati preispitati, dodaje.
Nema dobra bez zla
– Ja sam pesimist, korijenski, totalni, neizlječivi. Ja mislim da su optimisti opasni ljudi. Evo ovu invaziju na Ukrajinu može zamisliti samo optimist. Čovjek koji vjeruje da može uništiti zemlju od 40 milijuna ljudi je poveo ovakvu invaziju. Da je Vladimir Putin bio pesimist do ovog rata ne bi došlo. Tako da mene nemoj pitati hoće li biti dobro, uvijek će biti gore, govori Ivica Ivanišević.
– Da, čovjek se ponekad osjeća posebno kad gledate iz svoje osobne perspektive. Čini vam se da je dio života otišao u takvim teškim traumama, ali onda kao psihijatar se vratim korak natrag i kažem to su onda bili i poticaji za obogaćivanje vlastitih ličnosti, za širenje svog emocionalnog svijeta. Za bolje razumijevanje svega što se događa, jer nažalost ta povijest nam je pokazala da nema dobroga bez zla. Nažalost je tako, kaže psihijatrica Brečić.
Izvor:hrt.hr