Jedan od naših najpoznatijih slikara svih vremena, arhitekt i filozof, hiperrealist i kroničar društvene zbilje – Marin Topić (65) priprema veliku izložbu slika u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru od 2. lipnja do 17. lipnja. Večernji list medijski je pokrovitelj ove velike izložbe, koja dolazi pet godina nakon veličanstvene izložbe koju je Topić imao u Galeriji Aluminij. Na izložbi će biti predstavljeno 40 – 50 radova koje je naslikao u zadnjih pet godina. Izložba je ujedno i povod za ovaj razgovor za koji se, poznajući Topića, unaprijed znalo da će otići u drugom smjeru.
Večernji list: Marine, vaša prošla izložba u Galeriji Aluminij bila je kulturni događaj godine u Mostaru i o njoj se danima govorilo. Od tada je prošlo pet godina i mnogo toga se promijenilo. Što očekivati od ove izložbe?
– E, ova će biti dva puta bolja. Izlažem 50 djela, a s obzirom na to da Galerija kraljice Katarine nije veliki prostor, morat ćemo se malo zbiti, ali bit će to s ukusom. Hvala svima koji su stali iza ove moje izložbe i podržali me. Prvi put od kad izlažem, ne moram razmišljati o nekim elementarnim stvarima kada je u pitanju postavka. Znači, publika će vidjeti ono po čemu sam ja prepoznatljiv, po oblutcima u Neretvi, moj ciklus “Rollingstones”, koji će biti najviše zastupljen, zatim tu su šipci u Neretvi, pa cvijeće u Neretvi, izložit ću dvije-tri slike platana koji su također jedan od zaštitnih znakova Mostara, pa ciklus “Šipci i nebo”, a prvi put ću ići s novim portretima, šest do sedam javnih osoba, među kojima će prvi put će biti predstavljen jedan portret sportaša.
Večernji list: Možete li nam otkriti o kojem se sportašu radi i zbog čega ste ga naslikali?
– Riječ je o portretu Nemanje Bilbije, najboljeg strijelca HŠK Zrinjski. Gledajte, ja uglavnom slikam simbole Mostara i Hercegovine i smatram da je i Bilbija jedan od njih. Ideja se rodila za prošli Božić kada sam u to adventsko vrijeme razmišljao tko mi je najviše radosti pričinio u prošloj godini. Nemanja je taman oborio rekord u postignutim golovima i shvatio sam – pa mi nikada nećemo više imati ovakvog igrača! Jer, ako neki imalo bude bolji, morat ćemo ga prodati. Znači, ne da je Nemanja najbolji igrač u povijesti Zrinjskog, nego i u budućnosti Zrinjskog. E, onda sam mu rekao: “Moj Nemanja, ja te moram naslikati!” I završio sam ga negdje pred ovu godinu. Tako da će mu ovih dana slika biti i predana. Najviše su mi radosti dali Nemanja i Zrinjski.
Večernji list: Koliko vam je vremena potrebno za jedan portret?
– Pa oko mjesec dana.
Večernji list: Znate onu anegdotu: Kad je Napoleon osvojio Španjolsku, rekao je Franciscou Goyai: “Imaš dva sata da me naslikaš za portret”, na što mu je ovaj odgovorio: “Vaša visosti, dovoljan mi je i sat”?
– A Vlaho Bukovac je još brži bio, Vlaho je mogao naslikati portret za 50 minuta, ali više onako kroki, nanijeti glavne obrise.
Večernji list: Velika djela su nastajala u čudnim i neredovitim vremenima. Što ste vi u ovoj pandemiji napravili?
– Meni je bilo isto i u koroni i bez nje. Živio sam uobičajeno, šetao sam i radio iako sam najrizičnija skupina, mogu umrijeti i od obične gripe jer imam aritmiju. Bavio sam se opusom naivne umjetnice Sofije Naletilić, poznate u našem narodu kao Baba Penavuša. E, da mi u BiH imamo javni servis, pa obrazovni i školski program, naša djeca i mladi bi znali tko je ona, a ovako ne znaju ništa. Ne vjerujem da je ima i u jednom udžbeniku. Dakle, devedeset posto mladih ovdje ne zna ništa o Babi Penavuši. A ona je kulturološki fenomen i naše nacionalno blago. Ona je 1990. godine u Bratislavi dobila nagradu za najbolju naivnu umjetnicu u Europi. Znači baba, polupismena, tek u svojoj 64 godini, počne unuku od drveta praviti igračke i figure, koja su, ispostavit će se, bila maestralna umjetnička djela. Ona je umrla 1994. godine, i za dvije godine će se navršiti 30 godina od njezine smrti. I ova moja izložba bit će svojevrsni hommage njoj. Na sedam mojih slika ja nju citiram. Neka i ova moja izložba bude povod da se za dvije godine skupe njezina djela i napravi jedna velika izložba Babi Penavuši u spomen. I da s tim kasnije idemo u svijet. Jer – to je identitet Hrvata i žene Hercegovke. I to baš one tipične Hercegovke kojoj su komunisti ubili muža, koja je ostala udovica 45 godina i koja nije htjela ni govoriti o tome. Znate li koliko je takvih žena bilo? Pa čitava je zapadna Hercegovina puna žena čiji su muževi poubijani. I što je najgore, nisu smjeli ni pisnuti o tomu. E, to je naša hercegovačka majka, to je Sofija Naletilić Penavuša. I uvijek ću se vraćati našoj Babi. Jer njezine figurice daju kvalitetu mojim slikama, daju mojoj Neretvi radost i sreću. Uostalom, vidjet ćete na izložbi….
CIJELI INTERVJU MOŽETE PROČITATI NA LINKU.
Izvor:vecernji.ba