Zapravo, u aktualnom je ozračju, kada srbijanski predsjednik gotovo nasilu hoće u Jasenovac, lažući i dalje o stotinama tisuća ubijenih Srba, nužno sjetiti se Dobrice Ćosića koji to (objektivno) tumači: „Laž je u samom biću Srbina.“
Piše Josip Vričko, Katolički tjednik
Nakon (zasad…) neuspjela pokušaja srbijanskoga predsjednika da na prepad uđe u Jasenovac, dobro se malo vratiti u prošlu godinu. Početkom rujna poglavar Srpske Pravoslavne Crkve patrijarh Porfirije i Aleksandar Vučić u Patrijaršiji su dogovorili da će u Donjoj Gradini izgraditi „svesrpsko svetilište – memorijalni centar u znak sjećanja na jasenovačke žrtve i sve druge Srbe stradale u zločinima počinjenima na teritorijima pod kontrolom srpskog naroda“. Nije, doduše, Jasenovac nikad bio, a poglavito u vrijeme postojanja tamošnjeg ustaškog radnog logora, na „teritoriju pod kontrolom srpskog naroda“, ali… to je druga tema koja bi nas vratila na staru srpsku tezu kako je (sve) Srbija gdje god je srpski grob.
Zreo narod i golem novac
Kako bilo, Vučić je obznanivši ovu vijest svekolikom srpstvu, dometnuo i kako su on i patrijarh odmah poslije njihova sastanka nazvali Milorada Dodika i dogovorili kako će Srbija „svetilište“ financirati s 80%, a ostalo će dodati braća iz prijeka – Republika Srpska. Rijetki neovisni mediji tamo daleko odmah su očitovali skepsu glede motiva te se tako Vreme zapitalo: „Hoće li memorijalni centar čiju su gradnju najavili Porfirije, Vučić i Dodik biti u službi odavanja počasti, povijesna pamćenja, znanosti i otkrivanja istine, ili mjesto za okupljanje nacionalističkih hodočasnika i potkusurivanje neraščišćenih računa s Hrvatima, a sve u duhu ‘srpskog sveta’ koji bi se trebao okretati oko aktualnog predsjednika Srbije?“
Dakle, ni taj beogradski tjednik nije – već tada! – vjerovao na riječ patrijarhu koji je egzaltirano zborio o tomu kako se pamćenje nikad neće pretvoriti u zlopamćenje, kao i da se u tamošnjem (jasenovačkom) srpskom manastiru stalno uzdiže molitva za mir i dobro među ljudima. “Ovakvo što čini svaki zreo narod pokazujući poštovanje prema sebi”, poručio je Porfirije.
Znakovito je, međutim, da ove godine, u svibnju na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve zločina NDH u Jasenovcu i Donjoj Gradini, ni Vučić, ni njegov domaćin Dodik, niti itko od užeg srbijanskog (i)li eresovskog rukovodstva nije spominjao – „svetilište“?! Vremena su, istina, teška, a za taj projekt „zrelog naroda“ potreban je golem novac. Čekaju se, čini se, neka bolja vremena.
Piši propalo
A možda su braća Srbi dignuli ruke nakon što im se Dara iz Jasenovca pokazala kao (baš) propao posao. Srbijanska javnost je, naime, žestokom propagandom preparirana kako će taj film Predraga Antonijevića biti – ni manje ni više – ovjenčan Oscarom, slijedom čega su Vučićeva Vlada i Filmski centar Srbije (FSC) u startu izdvojili 2,3 milijuna eura, a prema tadašnjim procjenama, taj je uradak na kraju trebao koštati između 2,9 i 3,3 milijuna eura. A u kolikoj je mjeri riječ o političkom, a ne umjetničkom projektu, zorno svjedoče riječi predsjednice Upravnog odbora FSC-a Jelene Trivan koja je protumačila kako prvi igrani film o Jasenovcu “neće imati privatnih sponzora jer je bitno da država stane iza projekta i da se o filmu priča te da doživi holivudsku premijeru”.
No, kako Srbi neće vidjeti zlatni kipić (osim na televiziji), bilo je jasno nakon što su neki od najuglednijih svjetskih filmskih kritičara, poput Jaya Weissberga koji je u Varietyju objavio tekst čiji (već) i naslov sugerira o čemu je ovdje riječ Film o holokaustu s upitnim namjerama. „Sahranio je“ Weissberg oskarovske pretenzije Beograda raskrinkavši pritom u potpunosti prave motive – investitora: „Njegov neskriveni antihrvatski i antikatolički naboj suviše je očito dizajniran kao oružje u sadašnjim sukobima Srba i njihovih susjeda, a uživanje u vizualizaciji sadizma, kontrastirano s djetinjom nevinošću, gura u stranu bilo kakvo razmišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida i nadomješta ga jeftinom sentimentalnošću.“
Kad (se) predsjednik tješi
A kako je ovaj (nemilosrdni) kritičar bio u pravu, uvjerili smo se vrlo brzo – Dara nije ušla (ni blizu!) u uži izbor u kategoriji za Najbolji strani film. I da sve bude još gore, Quo vadis, Aida Jasmile Žbanić ušao je u najuži izbor za najprestižniju nagradu Američke filmske akademije.
Međutim, iako je (bilo) bjelodano kako je riječ o promašenoj investiciji, tješitelj nacije s Andrićeva venca pokušao je poreznim obveznicima objasniti koji su ga zapravo motivi rukovodili da spiska oko 3 milijuna eura: Prvo je lani, sredinom veljače, na Dan državnosti odlikovao Antonijevića i scenaristicu Natašu Drakulić, a onda ispalio kako film i nije sniman zbog svijeta, nego zbog srpske djece. Da znaju, veli, povijest. Ili da, parafrazirajmo patrijarha srpskog, sazriju…
U biti, možda djeca i hoće. Naime, ovu internet-generaciju možeš varati (evo još jedne parafraze!) neko vrijeme, ali je ne možeš varati svo vrijeme. Mada, uporan je – priznati mu se mora – Aleksandar (potencijalno) Veliki. I kada je 17. srpnja ove godine „privatno“ kanio banuti u Jasenovac, pa je, jasno, osujećen, ponovo je bulaznio o nekoliko stotina tisuća ubijenih Srba. Slijedom čega se moramo sjetiti korijena te nevjerojatne laži. Odmah nakon Drugog svjetskog rata demografi Ivan Lah i Dolfe Vogelnik izračunali su da je demografski gubitak Jugoslavije bio 1 700 000 osoba – ne, dakle, samo neposredne žrtve rata, nego i emigranti i nerođena djeca. Međutim, ta je brojka za potrebe Mirovne konferencije u Parizu 1946. pretvorena u stvarne žrtve. A kako će se podatci tandema Lah & Vogelnik zlorabiti kako bi se na ime reparacije namaknulo što više novca, navijestio je Josip Broz u svome glasovitom govoru u Beloj Crkvi ’46. kada je, praveći prtinu svojoj pariškoj delegaciji, ispalio (rečeni) podatak.
Druže Tito, nešto bi(h) te pit’o
Kako je i Jasenovac bio dio te „jednadžbe“, nije se imalo kamo, nego obznaniti kako je u tome logoru ubijeno 700 000 ljudi. I, eno, u Donjoj Gradini, na mjestu budućeg (?!) „svetilišta“, na jednoj se tabli koči brojka od 500 000 ubijenih Srba te 33 000 Židova, 40 000 Roma… Koliko je to točno, ilustrira, međutim, istraživanje Ive Goldsteina. „…Primjerice, radi se o 13 166 Židova koji su popisani imenom i prezimenom. Pretpostavljam da je broj Židova bio i veći, oko 17 000, jer jednom broju članova židovske zajednice nije poznato mjesto stradavanja članova obitelji, za razliku od Srba za koje se, iz specifičnih razloga, zna gdje su stradali… Prije godinu Jad Vashem u Jeruzalemu objavio je popis koji se poimenično razlikuje od popisa u Jasenovcu, i oni su prebrojili nešto više od 16 000 žrtava“, svjedoči taj hrvatski povjesničar (i diplomat) dometnuvši kako je u Jasenovcu, po dosadašnjem popisu, usmrćeno 47 627 Srba – poimenično navedenih. Dok je ukupan službeni broj (svih) jasenovačkih žrtava 83 145.
Inače, stvarni je broj žrtava u Drugom svjetskom ratu, utvrdili su neovisno jedan o drugom Vladimir Žerjavić i Boguljub Kočović, oko milijun. Misli se tu na čitav teritorij Jugoslavije od, kako se nekoć pjevalo, Vardara pa do Triglava. U poginule su ubrojeni: partizani, ustaše, četnici, balisti i civilne žrtve sa svih strana tko god da je bio počinitelj, uključujući Nijemce, Talijane i druge okupacijske vlasti. E, kako je ovdje spomenut i trostruki narodni heroj, treba kazati i da je i njegovo ime vezano za još jedan mit o Jasenovcu. Zašto, pitalo se često, nikad nije kročio ispod golemoga Bogdanovićeva kamenog cvijeta?! Rečeni Goldstein drži kako je Broz u poslijeratnim godinama balansirao između jugoslavenskih naroda, neki put na dobar, neki put na loš način. Što je, veli, završilo potkraj 80-ih tako da su svi bili nezadovoljni.
Tako je govorio otac nacije
Goldsteinov kolega Vjekoslav Perica pak prošle godine u beogradskom Danasu piše kako je Tito imao svoje promišljene razloge te je njegova odluka ne ići u Jasenovac – (duboko) politička. „…Tu je bio i problem bi li tamo išao kao Hrvat kako bi se kajao za kolektivne zločine i onda nosio kolektivnu krivnju. Jer je u međuvremenu srpski nacionalizam iz četničke emigracije lansirao tezu o kolektivnoj krivnji Hrvata slijedom čega su 1950. OUN-u podnijeli prijedlog deklaracije o genocidu u NDH“, drži Perica.
A u kakvom „međuvremenu“ danas živimo, najbolje nas uči aktualni „slučaj Vučić“: Srbijanski je predsjednik, nakon što je naletio na rampu na hrvatskoj meji, mrtav-hladan kazao kako se o Jasenovcu nije smjelo govoriti te kako, eto, njemu nitko to neće (više) zabranjivati. Zapravo, citirao je Porfirija koji je kazao kako je Dara iz Jasenovca potrebna jer govori o zločinu koji je „desetljećima zataškavan“.
No, u Jasenovcu od 1966. postoji spomenik visok 25 metara koga je, iako mu se – jer je preapstraktan – nije svidio, odobrio doživotni predsjednik. Danas je u Srbiji tolikih razmjera samo (novi) beogradski spomenik Stefanu Nemanji.
Sve u svemu, kumrovečki vragolan je lagao zbog nesretnih para koje nam još od Feničana gdjekad određuju (i) karakter. A zašto laže Vučić? Zato što je: „Laž je u samom biću Srbina“, tvrdio je Dobrica Ćosić. Pa, tko ne bi vjerovao ocu srpske nacije?!
/HMS/