Zašto je Berlin u Vijeću za provedbu mira (PIC) zajedno s Turskom aktivno lobirao da uplašeni Christian Schmidt ne donese odluku koja bi donekle onemogućila uzurpaciju i otimačinu hrvatskih pozicija u Domu naroda? Zašto se u Bundestagu donosi Rezoluciju kojom se traži uništenje Hrvata kao konstitutivnog naroda? Zašto nam ovo radi Njemačka koju smo smatrali u najmanju ruku prijateljskom državom?
Piše: Miroslav Vasilj
Ta pitanja se posebno važnim čine upravo danas jer bi se u Sarajevu trebala održati sjednica PIC-a. Na njoj bi se Njemačka zajedno s Turskom ponovno mogla suprostaviti izmjenama Izbornog zakona nasuprot SAD-u, Ujedinjenoj Kraljevini, Francuskoj… Bio bi to dodatni pritisak na smušenog i dezorijentiranog Schmidta kako bi dopustio novu prijevaru i otimačinu.
No i u ovom primjeru kao i u drugima u politici nema prijateljstva, ljubavi, ni mržnje. Vječan je samo interes. Pa kakav je onda interes njemačke ljevice, centra i desnice da podržavaju politiku Sarajeva i uništenje Hrvata kao jednog od tri konstitutivna naroda u BiH? Krenimo redom. Berlin je raspadom SFRJ jako profitirao – politički, gospodarski, demografski i na svaki drugi način. Prvi saveznik u ovom dijelu Europe mu je bio Zagreb.
Savezništvo je trajalo sve tamo do 2013. godine kada je tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović zategao odnose s kancelarkom Angelom Merkel. Na površinu je isplivao slučaj Perković, ali bilo je tu i raznih geopolitičkih igara. Pantovčak i Banski dvori su se tada okrenuli Londonu. Vidjevši da gube saveznika na jugoistoku Europe Nijemci se povezuju s Beogradom i notornim Aleksandrom Vučićem. Andrej Plenković zatiče takvo stanje s Berlinom.
Umjesto Londonu Plenković se okreće novom centru. I opet ne Berlinu, nego Parizu. A strateško savezništvo se pečati kupovinom dvanaest borbenih zrakoplova Rafale.
U isto vrijeme u Njemačkoj završava Merkeličina era. Na vlast dolazi tzv. semafor koalicija socijaldemokrata, zelenih i liberala. Započinje ruska invazija na Ukrajinu. Balkanski saveznik Berlina, Beograd se ponaša dvolično. Sjedi na dvije stolice. Jedno obećava drugo radi. Berlin i sam optužen od strane Britanaca i Ukrajinaca da potiho podržava Vladimira Putina jer se protivi sankcijama Rusiji, ne može sebi dopustiti luksuz da politiku na Balkanu gradi s pobornicima ruske politike. Nijemci gube još jednog saveznika u ovom dijelu Europe. Nevoljko su prisiljeni distancirati se od srpske politike nesvrstanosti.
Berlin gotovo panično traži novog saveznika na Balkanu. Jer može li tako važna zemlja Europske unije sebi dopustiti da je izguraju s tog prostora? Zagreb i Beograd su završena priča. Tirana i Priština imaju čvrsto savezništvo s Washingtonom. Atena je i dalje ogorčena na Njemačku zbog neisplaćenih reparacija tijekom nacističke okupacije te zemlje u Drugom svjetskom ratu, ali i zbog njemačkog ponašanja tijekom grčkog bankrota 2015. godine. Tko onda preostaje? I po principu „daj što daš“ pronalaze bošnjačku politiku u Sarajevu. No savezništvo podrazumijeva i neke obveze.
Njemačka obveza je zajedno s Turskom promovirati bošnjačke interese, a oni su od cjelokupnog prostora Federacije napraviti jednonacionalnu bošnjačku državu bez obzira što bi to značilo političko uništenje Hrvata. S druge strane Sarajevo bi trebalo znati da je i Zagreb i Beograd savezništvo s Njemačkom koštalo jako puno. Njemačka politika je poput pčele koja puno zuji, ali daje malo meda. Malo pomaže. Puno uzima. I to uzima ono najbolje. Uzima najbolje firme za vrlo nisku cijene: banke, telekomunikacije… Uzima ljude i to na način da ih vi obrazujete i da uložite u njih, a onda ih Njemačka s dobrim plaćama privuče sebi. Uzima resurse. Možda elektroenergetske. Uzima sve ono što je suštinsko za jednu državu i naciju. Zauzvrat malo vraća u smislu političke moći. Svjesni toga i Zagreb i Beograd su se otarasili Berlina, a poglavito smetene politike Olafa Scholza.
Da Njemačka i Turska su zajedno s ulicom za sada uspjeli spriječiti Schmidta da donese ozbiljniju odluku oko izbornog zakona. Pitanje je hoće li kod Nijemca prevagnuti to što bi trebao donekle slijediti politiku svoje zemlje koja se podudara s politikom Ankare, Teherana i Sarajeva ili pak poslušati stavove Washingtona, Londona, Pariza, Rima, Bruxellesa i Jeruzalema koji traže da se prestane s uništavanjem političke volje Hrvata kao konstitutivnog naroda, ali i manjina Židova i Roma.
No koliko je (ne)ozbiljna politika Berlina najbolje pokazuje Rezolucija o BiH koju su usvojili. I druge velike nacije imaju svoje interese na Balkanu, ali im ne pada na pamet javno ih deklamirati u dokumentima u kojima ima natruha nacionalizma gdje se jedan Parlament otvoreno zalaže da Hrvati kao narod u BiH ne postoje u političkom smislu. Isto onako kako se ruska Duma zalaže da Ukrajinci kao nacija ne postoje.
U toj rezoluciji ima natruha nacionalizma jer se izravno protivi odlukama ZAVNOBiH-a koje je definiralo čija je, to jeste čija nije BiH. A taj ZAVNOBiH je upravo postojao da bi se odupro Trećem Reichu. Nacionalizma u toj politici ima jer njemačko veleposlanstvo reagirajući na ratnohuškačku retoriku Bakira Izetbegovića nije reagiralo kada je na sarajevskom danu sramote i „vagon revolucije“ jednom narodu poručeno da mogu stati u dva vagona.
Zla je to politika. A lijepo je rekao Ronald Reagan upravo u Berlinu 1981. godine pokušavajući spasiti Nijemce od takve politike koja im je prijetila s istoka – carstvo zla bi moralo znati da nije samo ugnjetavačko i agresivno nego i ranjivo i oronulo.
Autor: Miroslav Vasilj/Pogled.ba