Četvrta večer obilježavanja Dana Grada Ljubuškog posvećena je predstavljanju knjige novinara Dušana Muse, riječ je o njegovoj jedanaestoj knjizi naziva” Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine”. Predstavljanje knjige bit će održano večeras u hotelu Bigeste s početkom u 19.00 sati, tim povodom gosp. Musu ugostili smo u programu Radija Ljubuški.
“Knjiga obrađuje jedan od najvažnijih poslova u agraru Hercegovine a to je sezonsko stočarstvo. U knjizi nastojim pronaći odgovore na korijene sezonskog stočarstva, njegovo trajanje kroz razgovore s planištacima i stočarima te oslikavam aktualni trenutak. Moramo biti svjesni kako je ovca hranila, odijevala i obuvala Hercegovinu, stočarstvo je ovdje oduvijek imalo važnu ulogu. Sadašnje generacije to zaboravljaju, za nas je ovca bila osnovom života, kada je riječ o raspodijeli nekog prihoda, bio bi to omjer poljoprivreda 60 posto, a 40 posto se dobivalo od ovce.” ističe i poziva ” Sve one koje zanima naša prošlost a trebala bi ih zanimati, pozivam da dođu, vide i čuju jer sezonsko stočarstvo datira ovdje još od vremena Ilira.”
U programu večerašnjeg predstavljanja sudjeluju prof. dr.sc. Antun Lučić i prof.dr.sc. Marko Ivanković uz članove HKUD-a Hercegovac koji će se posjetiteljima predstaviti tradicijskim napjevima našeg kraja gangom, brojkavicom.
Knjiga je tiskana u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Čitluku i Udruge „Vojvoda don Ivan Musić iz Ljubuškog.
Mišljenje o knjizi -prof. dr. sc. Jure Beljo
SEZONSKO STOČARSTVO HERCEGOVINE,
Autor: Dušan Musa
Knjiga Sezonsko stočarstvo Hercegovine, autora Dušana Muse svojevrsno je djelo o stočarstvu Hercegovine, njegovoj povijesti, značaju, karakteristikama, ali isto tako o Hercegovcima, ljudima koji se bave stočarstvom, ljudima kojima je to djelatnost, i zanimanje. Iz knjige je očito da se ti ljudi bave stočarstvom, ne samo radi koristi već i iz ljubavi prema tom poslu. To je najbolje rekao jedan od intervjuiranih planištaka izjavom da je „čobanija je posao kojeg moraš voljeti“. To je jednostavno postao način njihova života, života u kojemu se oni najbolje snalaze. Autoru treba zahvaliti što nam je ovom knjigom približio život planištaka, kako ih on naziva, i detaljno kroz razgovore s njima, za buduće naraštaje ostavio zapise o jednom zanimanju koje postupno nestaje.
Autor ispravno zaključuje da je stočarstvo u Hercegovini od pamtivijeka imalo važnu ulogu. Za mnoge je bilo glavni oslonac u borbi za preživljavanje. U različitim područjima i razdobljima bilo je čak ispred ratarske proizvodnje. U tom su kontekstu posebno bile važne ovce, što autor ističe u jednom poglavlju kad kaže da je „ovca hranila, odijevala i obuvala Hercegovce“. Od ovce se dobivalo mlijeko, sir, meso, koža za oputu ili mješinu, vuna za odjeću, posteljinu i slično. Stoga nije čudno da je u prošlosti svako hercegovačko seosko kućanstvo imalo barem dvadesetak ovaca, a ona bogatija imala su više od stotinu.
Sam naziv sezonsko stočarstvo autor objašnjava boravkom stoke na dva područja tijekom godine: doma u južnoj Hercegovini tijekom jeseni i zime, te u planinskom području u kasno proljeće, ljeti i ranu jesen. Otkako je Jovo Popović u Glasniku zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u 1936. i 1937. godini objavio više priloga o životu u planini stočara iz južne Hercegovine, opisao njihov rad, putovanja, njihov položaj, nije se pojavio sličan rad koji bi opisao tu značajnu agrarnu djelatnost, kao Dušan Musa u ovome djelu. No za razliku od Jove Popovića, Musa je prikazao i povijesni kontekst stočarstva i agrar na području tzv. visoke Hercegovine, prostore Čvrsnice, Vrana, Ljubuše.
Knjiga je koncepcijski podijeljena u šest poglavlja, kao tematskih cjelina. Prvo i drugo poglavlje obrađuju povijesni slijed tih područja od antičkih vremena, Ilira, pa do srednjeg vijeka. Naime sezonsko stočarstvo, odnosno izgon stoke na ljetnu ispašu u planinu, kako piše Marko Vego tradicija je Vlaha iz predturskog vremena. U tom je dijelu knjige posebno zanimljiv dio u kojemu se autor osvrnuo na gangu, karakteristični glazbeni izričaj Hercegovine. Temeljem brojnih literaturnih izvora autor zaključuje da bi ganga mogla biti čak ilirskog podrijetla.
U povijesnom osvrtu na područje Planine, autor nas u knjizi upoznaje s dvije znamenite porodice; jedna je iz srednjeg vijeku i druga iz turskog razdoblja. Te su porodice imale važnu ulogu u povijesti tih krajeva i vjerojatno su bile vlasnici velikoga dijela toga područja. To su srednjovjekovni velikaš Mastan Bubanjić i begovska porodica Kopčića. Povijesni izvori, koje autor citira, sugeriraju da je Mastan Bubanjić stolovao u Drežnici, ali je ljeta provodio na planini, a najpoznatiji i najljepši lokalitet na tom području, Masna Luka vjerojatno je bilo njegovo ljetno boravište i pretpostavlja se da je po njemu dobilo ime. S druge strane begovska porodica Kopčića iz Duvna bila je vlasnik velikog dijela planinskih ispasišta i dopuštala kmetovima iz južne Hercegovine da tu borave ljeti. Kasnije je većina kmetova otkupila zemlju od begova, tako da su danas vlasnici zemljišta na području Vrana, Čvrsnice i Ljubuše, uglavnom kućanstva iz donje Hercegovine. Samo s područja općine Čitluk, prema popisu što ga je 1936. godine sačinio Jovo Popović 118 domaćinstava imalo je zemlju na tom području. Bilo je to za ono vrijeme pravo bogatstvo jer su s tog zemljišta dobivali žito i krumpir što ima je pomoglo u preživljavanju.
Posebno je zanimljivo treće poglavlje koje autor označava kao turbulentnu sadašnjost, u kojemu piše o značaju stočarstva za stanovnike Hercegovine, a posebno o životu planištaka. Autor je obišao sve zakutke tih planinskih krajeva u kojima još uvijek ima planištaka koji izgone svoje i ovce drugih vlasnika, odnosno pobravičara, na ljetnu ispašu, od Svinjače, Grkuša, Sesaruše, Modruše, Dugog polja do Risovca i Kedžare, pa do Tribiševa, Zlopolja i Ljubuše. Obišao je gotovo sve planištaka i sa njima obavio razgovor poput novinarskog intervjua, kako bi saznao kako planištaci žive, kako se nose s poteškoćama planinskog života, što sve proizvode i koliko im se isplati taj posao, a posebno kako im ide prodaja sira koji proizvode. Iz tih se razgovora može zorno vidjeti život u planini, kako razmišljaju planištaci, što ih raduje i muči. No valja reći da je autor vodio zanimljive razgovore i s drugim stočarima koji ne izgone ovce u planinu, a ukupno je intervjuirao 24 stočara. Kao vrstan novinar, Musa je te razgovore vodio tako da čitatelji mogu steći pravi uvid u život stočara, a napose planištaka.
Posebna je vrijednost knjige Dušana Muse Sezonsko stočarstvo što se iz njezina teksta može napraviti usporedba sa stanjem stočarstva na ovim prostorima prije stotinjak godina, onako kako ga je opisao Jovo Popović u prvoj polovini prošloga stoljeća. Uspoređujući tekstove Muse i Popovića može se zaključiti da su se neke okolnosti radikalno promijenile, a neke su ostale iste. Ponajprije višestruko se smanjio broj stoke, a samim tim i broj planištaka. Ili kako reče jedan od intervjuiranih: „Nesta ljudi, nesta i ovaca“. Nekada je samo iz općine Čitluk bilo više planištaka nego što ih je Musa sada zatekao, a vjerojatno je pronašao sve koji se još bave tim poslom. U vrijeme Jove Popovića, ovisno o mjestu polaska i dolaska, ovce su na planinu iz južne Hercegovine putovale dva do četiri dana, a danas se prevoze kamionima pa putovanje traje nekoliko sati, što je veliko olakšanje za stoku i stočare. Isto tako danas stočari koriste sva tehnološka dostignuća, od telefona, struje i drugih pomagala. No muža ovaca je ručna kao i prije, a spravljanje sira je ostalo kao i stoljećima prije. Svi planištaci ističu da se sav sir proda bez poteškoća, bez obzira na cijenu. Ranije nije bio problem angažirati čobane, jer je bilo dovoljno nezaposlene ženske radne snage. Danas je najveći problem naći čobane, a u tom su kontekstu zanimljivi komentari nekih planištaka. Jedan kaže da „čobana ne možeš nać’ da ga plaćaš dukatin“, a drugi duhovito veli: „Nema više neudatih tetaka koje su birvaktile čuvale ovce“. Autor je uspio napraviti intervju i s dvojicom pastira iz Bosne, koji su mu govorili o svojim iskustvima u čuvanju ovaca.
Obilazeći taj lijepi kraj, autor se potrudio prikazati, ne samo život i rad stočara, već i neke znamenitosti toga područja. Prikazao nam je bogato kulturološko i arheološko naslijeđe planina poput nekropola stećaka, arheoloških artefakata, kulinarstvo i kulinarske tradicije, a pronašao je i neke zaboravljene legende. Ova knjiga ima i stanovitu etnološku vrijednost, jer nam je autor dao objašnjenje brojnih lokalnih planinskih termina, koji se danas rijetko mogu čuti i koje mlađe generacije ne znaju.
Na koncu valja zahvaliti autoru što je širem čitateljstvu približio ovu zanimljivu temu i ostavio budućim naraštajima priče i zapise o jednom zanimanju koje pomalo pada u zaborav. Koliko je sustavno Musa pristupio temi sezonskog stočarstva u Planini pokazuje i broj literaturnih navoda u knjizi. Autor je konsultirao više od 50 literaturnih navoda poznatih znanstvenika, povjesničara i stručnjaka drugih profila. Ovu će knjigu rado pročitati svi koje iole zanima stočarstvo, život stočara, a posebno oni koji vole planine i život u planinskim uvjetima. Svima njima preporučam ovo zanimljivo i čitljivo štivo.
Prof. dr. sc. Jure Beljo
Mostar, lipanj, 2023.
B.Medić