Što će nam Patriot? Raketira li nas Hezbolah svaki dan?”, upitao se ovih dana naglas predsjednik Zoran Milanović. I odmah nam je odgovorio da su Patrioti preskupi i da nitko ne zna raditi s njima, “neće valjda kondukteri ZET-a”?
Po toj Zoranovoj doktrini, o obrani se valjda počinje razmišljati nakon što vas netko raketira svaki dan. Ako stignete. No nije samo Zoran zaslužan. Ta se doktrina primjenjuje na razvoj Hrvatske vojske i obrambenog sustava još prije Zoranova doba, od povijesne promjene vlasti 2000. godine. Umjesto selekcioniranja i podizanja na višu razinu zapovjednika pobjedničke Hrvatske vojske, kao što to obično čine države nakon uspješno okončanih ratova, nova hrvatska vlast predvođena Zoranovim ranijim mentorom Ivicom Račanom i kasnijim mentorom Stipom Mesićem, krenula je u destrukciju vojske, u politički, a potom i u kazneni progon ratnih zapovjednika, onih čijom je zaslugom Hrvatska vojska još 1995. dosegnula visoke NATO standarde.
Taj odnos prema hrvatskoj vojsci i obrambenom sustavu, uz neke manje pozitivne iskorake (najviše u vrijeme ministra Damira Krstičevića u prvoj Plenkovićevoj vladi) traje uglavnom do današnjih dana. No sve do početka ruskog napada na Ukrajinu 2014. godine, takav hrvatski pristup vlastitoj obrani ostavljao je NATO saveznike ili preciznije SAD kao glavnog obrambenog “skrbnika” jugoistočne Europe uglavnom ravnodušnim. Hrvatska im je nije bila bitna. A i ozbiljnije europske države su se jednako odnosile prema svojoj obrani.
No Hrvatska je gotovo preko noći dobila na značaju kada je postalo razvidno da Vladimir Putin planira izravno podčiniti Rusiji države bivšeg Sovjetskog Saveza, proširiti svoju sferu utjecaja na istočnoeuropske države koje su u međuvremenu postale članice NATO-a i EU, a preko svojih srpskih agentura (u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji) djelovati kao destabilizacijski čimbenik na Balkanu. Te da to planira ostvariti kombinacijom energetske ovisnosti i oružja. Bez ikakve vlastite zasluge, Hrvatska se odjednom našla u poziciji da postane američki strateški partner na Balkanu. Različite američke administracije – od Obamine, preko Trumpove do Bidenove, to su nam više ili manje otvoreno davale do znanja.
Veličina te promjene može se sagledati tek kada se prisjetimo koliko se devedesetih godina hrvatsko vodstvo trudilo da ih SAD prepozna kao strateškog partnera, znajući da je jedino uz to partnerstvo bilo moguće osloboditi i reintegrirati Hrvatsku. Dvadeset godina kasnije, iz Washingtona su počele stizati ponude i preporuke Hrvatskoj da postane partner i da si time otvori ne samo obrambeno-sigurnosnu, već i novu gospodarsku perspektivu.
A sad već eto sedam godina hrvatski premijeri i predsjednici (izuzev načelnog zagovora Kolinde Grabar-Kitarović i kratkog mandata premijera Oreškovića), čine sve što je u njihovoj moći, ne bi li izbjegli tu američku ponudu. Ključni elementi ponude bili su: izgradnja LNG terminala na Krku koji će se umrežiti s drugim LNG terminalima, a Hrvatsku učiniti važnim europskim energetskim čvorištem i pokrenuti gospodarski razvoj. Kao politički kišobran tom projektu energetske alternative ruskom plinu pokrenuta je inicijativa Triju mora.
U obrambenom je sektoru (za Trumpova mandata) preko NATO-a pokrenuta kampanja većeg izdvajanja za obranu. A hrvatski odgovor? Milanović je kao premijer potpuno opstruirao LNG, baš kao i Plenković, sve dok ga nije pod pritiskom morao napraviti. Milanović se sprdao s inicijativom Triju mora, Plenković ju je ignorirao. Obojica su kao premijeri opstruirala temeljno opremanje Hrvatske vojske.
U vrijeme kada je SAD tražio izgradnju LNG-a na Krku, Milanović je useljavao ruske oligarhe u kapitalne objekte bivše JNA na Jadranu. Plenković je pak birao borbene zrakoplove sve dotle dok izbor nije pao na francuske Rafalle, proglasivši odjednom Francusku hrvatskim strateškim partnerom. Što nijedan kondukter ne bi učinio. SAD je (preko Milanovića kao povremeno korisnog glasnogovornika) nedavno morao uvjeriti Plenkovića da HV-u hitno trebaju američki oklopnjaci Bradleyi, ugovoreni još prije nekoliko godina. Danas svaki kondukter ZET-a zna zašto.
I Milanovićev poklič “što će nama Patriot” s početka teksta, pokazalo se nije bio slučajan. Dan poslije dopisnik Nove TV iz SAD-a izvijestio je da se na dnevnom redu američko-hrvatskog strateškog dijaloga u Washingtonu (prvog dijaloga te vrste kojeg SAD vodi s Hrvatskom), nalazi i zahtjev za privremenim razmještajem američkog sustava Patriot u Hrvatskoj. A nakon što je takav sustav već razmješten u Poljskoj i dogovoren za Slovačku. Te da se na stolu nalazi i ponuda da američki zrakoplovi pomognu u čuvanju hrvatskog neba.
U uvjetima kada cijela Europa, pod američkim vodstvom gradi obrambeni štit prema Rusiji i njezinim mogućim aktivnostima, uopće nije upitno hoće li se ti američki prijedlozi i ponude ostvariti. Jer nije riječ (samo) o hrvatskoj, već o europskoj kolektivnoj obrani. Neki “kondukter ZET-a” to će već objasniti Zoranu Milanoviću. Ali ja se pitam koliko bi Hrvatska u ovo vrijeme velikog geopolitičkog preslagivanja dobila na ozbiljnosti – s dva “konduktera ZET-a” na čelu države?! Vjerujem da bi više voljeli Patriote, jer nisu dužni oligarsima. •
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr