Vedran Jerković je poznato ime u svijetu sporta, hrvatski reprezentativac, trofejni vaterpolist “Mladosti”
Nakon ozljede, krenuo je u poduzetničke vode. Iako mu je život “donio brojne uspone i padove”, Jerković je rastao u vjeri. Kad je ovogodišnjoj procesiji “Za križen”, na Hvaru, pozvan je da nosi križ u ime župe Zastražišće, Vedran je uzeo svoj križ i, s mislima na svoju Tonku, kćer koja je pretrpjela dva moždana udara kao djevojčica, krenuo je putem Božje volje.
Svoju priču i duboko duhovno iskustvo s Hvara podijelio je za Dubrovniknet.hr.
Sve je zapravo započelo još u kolovozu 2013. godine kad je moja mlađa kćer Tonka doživjela prvi od dva moždana udara u njezinom životu. Iako sam oduvijek vjerovao u Boga, sa svim usponima i padovima koje sa sobom nosi put vjere, jako sam se u početku mučio s pitanjem – Bože, zašto Tonka?
Privatna Snimka
Ali kod Boga nema slučajnosti, Bog uvijek piše pravo i po krivim crtama. Tada sam dao zavjet Bogu da ću se za Tonkino zdravlje upisati kao križonoša u Zastražišću, mojoj djedovini i mjestu u koje dolazim od kad znam za sebe.
Koje volim na jedan poseban način koji je zapravo teško opisati. Zastražiškom župniku don Josipu Franuliću sam se javio na Veliku Gospu 2014. godine. Termin za nošenje – 2030. godina. Tada bi imao 54 godine.
U prvi čas sam pomislio, Bože, pa kako ću s 54 godine nositi 17 kilograma teški križ gotovo 25 kilometara. Ali nema odustajanja, zavjet je zavjet i čvrsto sam odlučio da ću ga izvršiti. Međutim, Bog je imao druge planove…
U studenom 2015. godine, moja Tonka doživljava drugi teški moždani udar. Ostaje u invalidskim kolicima, djevojčica od 8 godina, 100%-tni invalid 4. stupnja. Život nam se mijenja iz temelja i zaista vrijedi ona – čovjek snuje, Bog odlučuje. Ali tada nastupa On.
Koji zahtjeva zapravo jako malo od nas. Potpuno predanje Njemu i ništa više. Bogu hvala, to sam i učinio i Tonkino stanje se polako počelo mijenjati, a moja vjera i zahvalnost Isusu je sve više rasla. Na čuđenje mnogih koji nisu mogli razumjeti Božju ljubav na primjeru naše životne situacije. Ali tako vam stvari stoje s vjerom. Svaki križ i nevolja, ako se ispravno shvate i prihvate, su prilika za karakternu, moralnu i duhovnu izgradnju svake osobe.
U tišini, s Bogom kao trenerom. Nema rasta i razumijevanja dubine vjere i smisla života bez nekog oblika trpljenja i poniznosti u prihvaćanju istog. Mnogima to nije lako za shvatiti, ali kad čovjek dobije tu milost, to je onda početak ispravnog promišljanja života.
Tada se bez problema hrabro ide kroz život s punim pouzdanjem u Njega. Vjerujte mi, svaki put kad sam mislio da Bog šuti i kako se ništa ne događa, tada je najviše djelovao u mojem životu.
Dani su prolazili i jednog dana 2018. godine mi je zazvonio telefon. Nazvala me osoba iz obitelji osobe koja je trebala nositi križ ove godine. Na žalost, tragično je stradao u prometnoj nesreći, obitelj nije imala punoljetnu osobu koja bi ga zamijenila i nakon razgovora sa zastražiškim župnikom, odluka je pala na mene…
Ostatak ispovijesti pročitajte na portalu Dubrovnik.net.
Privatna Snimka
PIŠE PSD