Nije opjevana kao neke druge banje poput, primjerice, niške, međutim, ljubuška Banja ima svoju zanimljivu priču, piše Večernji list BiH. U vremena kada stambeni objekti, a posebice podstanarske sobe, nisu imale kupaonicu, Banja je u životu Ljubuškoga igrala važnu ulogu.
Polako gubila ulogu
– Mislim da je rađena prije Drugog svjetskog rata – kaže Vladimir Grgić koji je sačuvao svoju crno-bijelu fotografiju ispred Banje još iz 1965. godine, a zatim nastavlja:
– Kako sam čuo, prije je tu bilo puno više kuća koje su porušene u savezničkim bombardiranjima na koncu Drugog svjetskog rata, ali Banja je ostala. Mi smo cijeli taj prostor zvali – banja. Tu je, uz javno kupatilo, ispred nje bio i bazen te fontana sa zapadne strane. Oko Banje bila je drenaža za odvodnju oborinskih voda. Ljudi su sve to tada uradili kako “Bog zapovijeda”. Unutra su bili frizerski salon i caffe-bar. Mislim da je Banja radila tamo negdje do sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Kada se počelo ići na rad u Njemačku i zapošljavati po Ljubuškom, počela je gradnja kuća s obveznim kupaonicama pa je Banja polako gubila ulogu dok nije posve prestala s radom – pripovijeda Vladimir Grgić, usput iznoseći i neke zanimljivosti:
– Tu su se kupali Bajević, Marić, Vladić i ostali igrači Veleža kada bi došli u Ljubuški igrati prijateljske nogometne utakmice protiv Sloge. Na stadionu u to vrijeme nije bilo kupaonice. Kako sam trenirao u Slogi, jednom prilikom očekivao sam ulazak u igru. Bila je tada čast igrati protiv Veleža, ljutit sam se vratio kući. Kako mi je kuća preko puta Banje, na dugačak lanac svezao sam psa, bio je opasan, tako da nitko nije mogao proći. Onda su počeli pregovori. Bilo je tu svakakvih zgoda, ali Banja je bila važno mjesto u Ljubuškom – kaže s osmijehom Vladimir Grgić, zadovoljan činjenicom da za taj oronuli objekt netko pita.
– Bilo je to prekrasno uređeno mjesto s čempresima, mimozama, zelenilom. Lijepo bi bilo obnoviti Banju u izvornom obliku i dati, primjerice, Crvenom križu za njegove potrebe – smatra Grgić.
I doista, Banju, odnosno javno kupatilo, i prostorije Crvenog križa dijeli uski prilaz jednoj od novijih kuća. Kako bismo pak otkrili tajnu postanka ove sada neugledne građevine, prelistavali smo različite ljubuške vremeplove, dok konačno u knjizi Halida Sadikovića “Ljubuški memento” (1878. – 1940.) nismo otkrili podatke o Banji te fotografiju s njezina otvaranja.
Pod naslovom “Svečano otvaranje zdravstvene stanice i banje”, pozivajući se na list “Jugoslavenska pošta” 1931., 596,5, od 14. maja (kako je tada pisano, nap. a.), koji jasno, umjesto banje, piše kupatila, stoji:
Podizanje zdravstva
”Inicijativom dr. Josipa Škorića, direktora Higijenskog zavoda u Splitu, i dr. Simonovića, upravnika Doma narodnog zdravlja u Mostaru, ovdje je podignuta zdravstvena stanica i kupatilo, ustanova Ministarstva narodnog zdravlja koja će služiti u svrhu podizanja zdravstva u cijelom ovom kraju. Zdravstvena stanica ima dva odjeljenja, ambulantu i kupatilo”.
”… svečano otvaranje obavljeno je u nedjelju uz učešće predstavnika vlasti i mnoštva građana. Krunska banska uprava u Splitu, dotično Higijenski zavod, dodijelila je liječnika pri ovdašnjoj stanici dr. Petra Marinovića, bivšeg općinskog liječnika u Podgori”. (Ljubuški memento str. 361).
I, eto, to je priča o Banji, ljubuškom kupatilu, stara nepunu 91 godinu. Članak u “Jugoslavenskoj pošti” objavljen je 14. svibnja.
Autor: Dušan Musa / Večernji list