Tijekom cijeloga rata stvaralo se kod partizana ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. godine.
Partizanski način djelovanja bio je prvo uvjeriti da se neprijatelja toliko mrzi da ga se može ubiti na zvjerski način. Prvo se neprijatelja animalizira, a onda se daje dozvola da ga se kolje i ubija, kao što se vidi u tekstu. Iz tog duhovnog izvora djeluje i današnja neshvatljiva apologija zločina i bešćutnost prema žrtvama genocida koje su počinili partizani nad hrvatskim narodom, piše hkv.hr
Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi. Ideju jugoslavenskog antifašizma ispravno je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski «antifašisti» borili «za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata», piše hkv.hr
Riječ je o ideji koja je u praksi rezultirala sa desetinama milijuna žrtava mračne ideologije komunizma – totalitarnog sustava koje je najveće zlo u povijesti svijeta.
Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane vojnike i civile,[127] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.
Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše:»Jedan od glavnih ciljeva i zadatak u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju. (…)[128] Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih».[129]
«Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas« – piše M. Đilas – «dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj povijesti i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…».[130]
Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: «U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav / spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede. / U sretniju budućnost moje oko gleda…». [131] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: « Na juriš / Za psima / Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’- / Na pojasima. / Koljimo i njih / I boga mu krvnika!».[132] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločini opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: «špijun», «narodni izdajnik», «suradnik okupatora», «ustaški pas» i sl. Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira «Staljinova prvomajska dnevna zapovijed» u kojoj stoji: «Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše».[133]
Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: «Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi». [134] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji:« Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara». [135] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: «Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo».[136]
Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[137] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: «Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva».[138] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[139]
Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: «Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio».[140]
Mržnju komunista prema svećenstvu najbolje ilustrira ubojstvo hercegovačkoga franjevca Stjepana Naletilića, koga su komunisti u svomu razbojničkome piru 1942. ispekli na ražnju.[141] Mržnja prema neprijatelju jasno je vidljiva i u partizanskoj zakletvi, u kojoj, među ostalim, stoji: «Zaklinjem se svome narodu, da iz ruku neću ispustiti oružje sve dok posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen. (…) Ako prekršim ovu svetu zakletvu, ako pokažem slabostmalodušnost, kukavičluk, nedisciplinovanost ili zlonamjernost i izdam interese svog naroda, neka sramno padnem od ruke svojih drugova».[142] U partizanskoj zakletvi stoji, dakle, da partizani ne će ispustiti oružje sve «dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen». No, komunisti i partizani pojam «ustaša» tumačili su poprilično ekstenzivno. [143] Za Simu Dubajića su tako svi Hrvati ustaše: «Od prvog susreta s Generalom Skotom, a posebno u stalnom kontaktu s poručnikom Finlijem Lohedom, bio sam opsednut ustašama (…) Sve naoružane Hrvate predstavljao sam im kao ustaše i nikad nisam upotrebio drugi izraz. Želeo sam da Englezi o njima tako misle, pa sam isticao:’To je jedina država koja ne postoji, a objavila je rat saveznicima’. ‘Ustaša.’ – ponavljali su engleski generali i oficiri, učeći to neprijateljsko ime».[144]
Kasniji događaji i Bleiburška tragedija jasno su pokazali da su engleski generali i oficiri vrlo dobro naučili «to neprijateljsko ime». U jednome razgovoru s engleskim poručnikom Lohedom, Dubajić mu je očito nezadovoljan prigovorio: «Neki zarobljenici, pa i ratni zločinci, ustaše, otkazuju poslušnost! Tvrde da imaju vaš azil?». Na to mu je poručnik Lohed – očito dobro naučen na «neprijateljsko ime» – odgovorio: «Nikada ratni zločinci i sumnjivi tipovi nisu imali naš azil. Među svim tim zarobljenicima za Englesku nema čoveka dostojnog pažnje!».[145]
[127] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[128] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941.-1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[129] Isto, 323.
[130] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[131] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[132] Isto , 52.-53.
[133] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[134] Ivica LUČIĆ, Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945.-1990., National security and the future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[135] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[136] T. JONJIĆ, «Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi», u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[137] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[138] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[139] V. GEIGER, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947., Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[140] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.
[141] Tomo VUKŠIĆ, «Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (3). Fra Stjepana Naletilića su razapinjali na jeli i pekli na ražnju», Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 30. (1622), Zagreb, 24. srpnja 2005., 26.
[142] Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, V./1., NOR u Hrvatskoj, travanj- listopad 1941., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., 76.
[143] U tomu, čini se, nisu bili usamljeni. Ruski general Tolbuhin prema nekim je izvorima izrijekom izjavio da su ustaše «svi Hrvati rođeni u Jugoslaviji» (Hrvoje HITREC, «Hrvate su Britanci izručivali, a Bugari spašavali», http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=5976:hrvate-su-britanci-izruivali-a-bugari-spaavali&catid=114:kultura&Itemid=45,25, pristup ostvaren 25. ožujka 2010. ).
[144] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje,. 333.
[145] Isto, 337.
Izvor: narod.hr