Gradsko vijeće Republike Sarajevo poziva općinsku vlast, policiju, sudove, da sankcioniraju one koji su ugrozili „integritet spomenika“ zbog kratke haljinice splitske pjevačice, ali ih ne zanima “integritet” uništenih vijenaca i pogaženog cvijeća pokraj kartonskog obilježja ubijenih HVO bojovnika! Skrnavljenje vlašću oskrnavljenog spomenika!
Piše: Sanja Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis
Mada treba svakako primijetiti da je bolja i ova provizorna maketa, trajnosti od jednog dana ili par sati, nego trajni kameni spomenik na Kazanima ili onaj koji je Gradsko vijeće postavilo na Čengić Vili s natpisom koji prije liči na nakakav izvod iz katastra nego na spomen obilježje. Spomenik na kojemu je uklesana adresa postrojbe hrvatskih dragovoljaca u Sarajevu umjesto imena poginulih je vrhunac drskosti gradske vlasti.
Možda bi prema gradskim ocima i žrtve HVO zaslužile kakav dostojanstven i povijesno vjerodostojan spomenik, ako bi se nalazio, poput onog na Kazanima, tamo negdje u gudurama ispod Trebevića kamo nijedan građanin nikad ne zalazi. Premda treba napomenuti da je i taj neveliki kamen ispisan samo imenima s reduciranog popisa građana nebošnjaka koji su nekakvim čudom stradali. Inače, zastrašujuća je logika postavljanja spomenika prema logici odgovornog ratnog zločinca: tamo gdje žrtve nitko neće i ne može naći. Sarajevska vlast, vidi se to i po tamo uklesanom tekstu, napravila je svojim Sarajlijama-žrtvama tek nadgrobni spomenik, kao da su tamo sahranjeni uz skromne obiteljske počasti. Nije im palo napamet da se stratišta obilježavaju povijesnim spomenicima na pristupačnim mjestima ida na njima piše o kakvom zločinu je riječ, kako bi služili za pouku generacijama.
Doduše, spomenik na Čengić Vili ubijenim pripadnicima HVO jeste na pristupačnom terenu, ali umjesto posljednje počasti poginulim braniteljima Grada više služi kao orijentir za pronalaženje lokacije na kojoj je tijekom rata bila smještena postrojba HVO-a. Treba vidjeti u medijima objavljenu fotografiju koja dokumentira trenutak odavanja počasti uglednih zvanica, predstavnika Gradskog vijeća i nekoliko lokalnih ”profitera manjine” koji služe kao predstavnici Hrvata. Većina prisutnih je snimljena u trenutku dok obavlja islamski molitveni obred. Predviđeno je to i preporučeno dvjema polovicama spomen ploče: na jednoj strani šahovnica, a na drugoj ljiljani. Simboli ”bratstva i jedinstva” građana Sarajeva. Svatko se sada može klanjati svojim žrtvama. Ovo bi trebalo da je prvi spomenik za dvije vojske odjednom u poslijeratnoj BiH, u času kada vojsci manjinskog naroda u njegovom glavnom gradu trebalo napokon odati neku počast. Možda je ovo nagovještaj da će se uskoro uklesivati šahovnice i križevi na već odavno podignute spomenika s ljiljanima?
Od jedanaest prisutnih na svečanom otvaranju spomen ploče koju je podigao Grad nema gradonačelnice, niti predsjednika Gradskog vijeća, niti zamjenika predsjedavajućeg Vijeća. Mada, ovo ni ne čudi imajući u vidu da je gradonačelnica katolicima čestitala kalendar umjesto Božića, da je izostala reakcija povodom napada na katoličku obitelj uoči blagdana Božića, da u najužem rukovodstvu Gradskog vijeća nema Hrvata (pa makar i asimiliranoga) i da je uz spomenik položen minijaturni buket cvijeća u celofanu.
Na drugoj fotografiji imamo malo drukčiji prizor. Počast ubijenim se odaje na travnjaku bez spomenika ali paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca. Tu su i bojovnici koji odaju vojnu počast ubijenim braniteljima. Upravo onako kako se odaje počast bojovnicima. Nema na toj fotografiji ni spomenika niti gradskih otaca. Samo vijenci i svijeće koji su trajali onoliko dugo koliko i obred odavanja počasti. A poslije? Poslije je zaživjela istinska slika Grada u kojoj više nije bilo mjesta za autentičnu ikonografiju Hrvata, zavladala tišina nakon zgaženih i pobacanih vijenaca, ali je zato odjeknulo zgražavanje zbog kratke haljinice na sarajevskoj šetnici u blizini sarajevske Katedrale.
/HMS/