Svibanj i lipanj ove godine obilježeni su neslavnim „okruglim“ godišnjicama vezanim za hrvatsku povijest, ali i ponekom na koju treba podsjećati. Prije 500 godina Osmanlije su osvojili Knin, Skradin i Drniš, a prije 430 godina pao je Bihać, još jedan hrvatski kraljevski grad. U lipnju, ali stoljećima ranije, 879. papa Ivan VIII. je blagoslovio „ljubljenog sina“ kneza Branimira, cijeli njegov narod i zemlju. Papino pismo se smatra priznanjem hrvatske samostalnosti i suverenosti.
Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Hrvati su se još sredinom 7. st. ugovorom obvezali papi da neće napadati susjede, odnosno bizantske gradove, osim ako sami ne budu ugroženi. Dugotrajnim stapanjem kultura i suživotu doseljeničkog i starosjedilačkog stanovništva kasnoantičkog Ilirika stvaran je i obogaćivan srednjovjekovni hrvatski identitet.
Obrana suvereniteta
Državnost zasnovana na priznavanju vlasti pojedinca, prihvaćanjem Kolomana za hrvatskog kralja, dovela je 1102. do stvaranja Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Pri tom, na hrvatskom teritoriju kralja su predstavljali banovi. Težnja za autonomijom od ugarskog dvora, obilježenog dinastičkim borbama, rezultirala je kratkotrajnim postojanjem Bosanskog Kraljevstva. Invazijom Osmanlija ono je nestalo, kao što će nestati ili promijeniti karakter i okolne državne tvorevine.
Samo nekoliko dana nakon što je obećao da neće napasti Bosnu, sultan ju je 1463. pokorio oružjem. Kralja je ubio iako je obećao da će ga poštedjeti ako se preda i prepusti mu utvrde bez borbe. Padom Bosne, hrvatska se obrana utvrdila na Vrbasu. Odluka sultana Sulejmana da ratove s muslimanima u Aziji i Africi zamijeni prodorima prema kršćanskim narodima u Europi imala je dalekosežne posljedice na hrvatskom etničkom prostoru. Padom Jajačke banovine i povlačenjem s Vrbasa, stvorena je nova obrambena crta na Uni. Ali tek je konsolidacija na rijeci Kupi konačno zaustavila Osmanlije. Ratno iscrpljivanje praćeno lažnim primirjima uz metodu „mrkve i batine“, obilježilo je 130 godina turskog osvajanja hrvatskog teritorija. Premda je bihaćka utvrda u nezavidnom položaju 1592. prepuštena Turcima uz uvjet da razoružani branitelji mogu otići, pri povlačenju su gotovo svi pobijeni.
Osmanlijska osvajanja hrvatskog etničkog prostora prestala su ne samo slabljenjem njihove vojne moći u odnosu na zapadne zemlje, već i promjenom stava prema Turcima. Obrana hrabre hrvatske čete od 28 ljudi koja je izgubila Krupu 1565. ipak je postavila model koji su godinu dana poslije slijedili branitelji utvrde Siget. Prilikom te opsade Sulejman je skončao život. Turci su 1578. osvojili utvrdu Gvozdansko nakon tri mjeseca opsade zatekavši smrznuta tijela hrvatskih branitelja. Samo godinu poslije pada Bihaća, 22. lipnja 1593. u bitci kod Siska Turci su konačno zaustavljeni i ratna sreća se okrenula.
Padom dijela ugarske države 1526. ostatak je došao pod vlast Habsburga. U vrijeme daljeg gubljenja teritorija vojni zapovjednici su se često žalili austrijskom dvoru da olako prepušta hrvatske gradove Turcima. Austrijska politika, motivirana vlastitim interesima, stoljeće poslije, ubojstvom velikaša Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671.,utjecala je na dezintegraciju hrvatskog društva.
Motiviran narod, premda rascjepkan različitim stranim silama i pod tuđim zapovjednicima, u ratovima do kraja 17. stoljeća, ipak, je donio prevagu potrebnu za oslobođenje dijela okupiranog teritorija.
Uvjetovani mentalitet
Narod koji devet stoljeća nije bio državotvoran u punom smislu, kojem su prvake i samosvjesne pojedince skraćivali za glavu, čije su mladiće vukli po tuđim bojištima, a ucviljene udovice odgajale djecu u strahu, poprimio je određena obilježja. To je pogodovalo nastanku podaničkog mentaliteta prilagođenog opstanku u tuđim državnim tvorevinama. S druge strane, otpor prema državi koja mu nije naklona stvorio je čovjeka koji se snalazi svakako da bi opstao. Pri tomu, raskorak očekivanja običnih ljudi i realnosti upravljanja društvom stvorio je stav pojedinca prema društvenim zbivanjima kojega opisuju riječi Petrice Kerempuha:
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu
Međutim, ljuske društvenog ograničenja i ozračja nisu mogle spriječiti izbijanje energije klica u novim životima. Čežnje i snove brojnih generacija Hrvata o slobodi u domovini u kojoj ih drugi neće ugnjetavati, izražavali su umjetnici i pjesnici. Prepoznaju se u pjesmi Veselka Koromana „Doći će vrijeme“, nastaloj prije posljednjeg rata. Književnik Maksim Gorki preveo je „Lijepu našu“ na ruski, impresioniran riječima hrvatske himne koja ne govori ni o sili, ni o osvajanju, ni o mržnji prema drugima, nego o ljepoti prirode i ljubavi prema domovini.
Povijest pokazuje i da su ljudi skloni gubitku entuzijazma, malodušju i konformizmu. Izraelci, suočeni s opstankom u pustinji, premda svjesni Božje intervencije u oslobođenju od Egipćana, žalili su za ranijim životom. Kazna za takav stav, kao i za klanjanje zlatnom teletu, bio je dugogodišnji boravak u pustinji, u kojoj su pomrle stare generacije ne dočekavši ulazak u obećanu zemlju. Uvjet ostvarenja želja je posvećenost i požrtvovnost. Za narod navikao živjeti u nesređenim okolnostima, ključne promjene ne ovise najviše o bilo čijim lažnim obećanjima ni rezultatima izbora, već o spremnosti da svatko učini što može u okviru svojih mogućnosti radi općeg interesa, ne negirajući drugačijima pravo na različitosti. Što više, to bolje.
Doći će vrijeme(Veselko Koroman)
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
/HMS/