Grad Ljubuški posljednjih godina postaje sve ugodnije mjesto za življenje. Gradske vlasti pomažu sve dobne uzraste stanovništva i ustanove u kojima oni borave, od dječjih vrtića, učenika, studenata, mladih obitelji do onih najstarijih, umirovljenika te starih i nemoćnih osoba. Briga o najstarijoj kategoriji stanovništva i onima koji su u potrebi povećava se iz godine u godinu. Uz nekoliko staračkih domova u kojima je smješten i veliki broj osoba izvan Ljubuškog tu je Hospicij Božanske milosti koji skrbi o najtežim bolesnicima već više od 10 godina, zatim pučka kuhinja koja svakodnevno priprema i dostavlja oko 200 obroka za stare, nemoćne i socijalno ugrožene osobe, a od prije dva mjeseca u tom ljupkom hercegovačkom gradu provodi se projekt kućne njege „Niste sami.“ Zbog svega toga možemo slobodno kazati da bi taj grad, već postojećim krilaticama o svojim ljepotama, mogao dodati još jednu „ Dođite ostarjeti u Ljubuški.“
Nositelj projekta kućne njege “Niste sami“ je Centar za socijalni rad Ljubuški, a partneri Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske i Grad Ljubuški koji su projekt financijski podržali s 80.000 eura i 40.000 eura. Projekt je podržan i od Federalnog zavoda za zapošljavanje s 48.000 konvertibilnih maraka kroz sufinanciranje zapošljavanja šest stručnih osoba (njegovatelja) te Crvenog križa Ljubuški i Crvenog križa Županije Zapadnohercegovačke, a sastavni dio projekta je i partnerstvo s Domom zdravlja Metković.
„Ideja o ovoj pomoći odnosno projektu rodila se još prije godinu dana. Mi smo intenzivno tražili donatora, odnosno partnere u ovom projektu. Počeo je na način da je grad Ljubuški dao potporu projektu kako bi se kandidirali na natječaj Vlade RH za pomoć Hrvatima u BiH. Mi smo za taj projekt dobili od Vlade RH pomoć od 80 000 eura, 40 000 eura osigurao je grad Ljubuški, a sredstva za doprinose osigurao je Federalni zavod za zapošljavanje tako da smo uspjeli osigurati financijska sredstva za godinu dana kako bismo pokrenuli ovaj projekt“, priča ravnatelj Centra za socijalni rad Ljubuški Viktor Grbavac govoreći o ideji za pokretanje projekta i početku njegove realizacije.
Naglašava da projekt obuhvaća oko 150 korisnika, uglavnom starih i nemoćnih osoba koje žive same na području 33 mjesne zajednice grada Ljubuškog.
„Kroz projekt smo zaposlili šest ženskih osoba, zaposlili smo medicinske sestre, njegovateljice, socijalne radnice promovirajući na taj način i zapošljavanje žena. One, u dva tima sa dva vozila svakodnevno obilaze stare i nemoćne na području grada Ljubuškog. U prva dva mjeseca rada imali smo oko 700 posjeta i na taj način sigurno napravili jedan iskorak kada je u pitanju kućna njega“, kazuje Viktor upoznajući nas s realizacijom projekta kućne njege.
Što se tiče usluga koje pružaju ističe da u svakom timu imaju njegovateljicu i medicinsku sestru koje pomažu starim i nemoćnim osobama gotovo svakodnevno im, među ostalim, mjere krvni tlak i šećer u krvi. Tako su imali preko 30 slučajeva gdje osobe nisu uopće znale da imaju povišen tlak ili šećer u krvi. Zahvaljujući odličnoj suradnji s Domom zdravlja Ljubuški, tim osobama je pružena daljnja medicinska skrb u zavisnosti od vrste njihovih zdravstvenih problema. Medicinske sestre i njegovateljice u suradnji s djelatnicima Doma zdravlja Ljubuški rade i procjenu zdravlja korisnika, pa tako pojedine korisnike obilaze svakodnevno, neke svako drugi, a neke svako treći dan. Naglašava da su mnogi gradovi i općine u BiH kopirali taj projekt i da svakodnevnu zovu iz svih krajeva BiH.
Projekt je odobren za godinu dana, a Grbavac se nada da će, s obzirom na njegove učinke u prva dva mjeseca, dobiti potporu za njegovo produženje.
„Mi smo ponovo aplicirali na ovaj projekt. Očekujemo da ćemo, uz podršku grada Ljubuškog koju već imamo, dobiti i podršku Vlade RH i resornog ministarstva, koje je također zadovoljno projektom. U nekoliko navrata posjetili smo ministarstvo u Zagrebu i tu dobili potvrdu o izvrsnosti projekta. Moram napomenuti da je partner u ovom projektu i Dom zdravlja Metković, gdje će jedno vozilo u vlasništvu Centra za socijalni rad Ljubuški biti u Domu zdravlja Metković i oni će isto tako formirati jedan tim koji će u 2024. obilaziti i provoditi program Kućne njege na području grada Metkovića. To vozilo će imati oznake grada Ljubuškog, imat će oznake kućne njege tako da će prvi put jedan projekt, koji je proveden u BiH, imati učinka i na samu Republiku Hrvatsku. To je jedno priznanje za naš grad i naš centar, a ujedno i jedna fina suradnja na korist i nas u Ljubuškom ali i grada Metkovića i njegovih žitelja“, kazao je Grbavac, izrazivši pozitivna očekivanja od projekta.
Nakon što nas je Grbavac detaljno upoznao s projektom kućne njege odlučili smo poći na teren s ekipom sastavljenom od jedne njegovateljice i dvije medicinske sestre. Odmah po izlasku iz zgrade Centra za socijalni rad srećemo gospođu Milku Skoko čiji je muž Miro korisnik kućne njege „Niste sami.“
Milka u kratkom razgovoru ističe kako je prezadovoljna uslugama koje se pružaju kroz projekt Kućne njege.
„Ovo što ima Ljubuški ja mislim da nema nigdje više. Kad vidim ove cure meni je puno lakše, a da ne govorim koliko je lakše mome suprugu. Kada one dođu, on je druga osoba. One dođu, razvesele ga i on je nakon toga druga osoba. Gdje god mogu ja ih pohvalim, pa me tako i neki poznanici iz Čitluka pitaju može li se ovaj projekt proširiti na njih. Drago bi mi bilo da svi imamo ovakvu uslugu. Ja se od svega srca zahvaljujem našem gradu i ovom Centru koji realiziraju ovaj projekt“, priča s ushićenjem Milka.
Na pitanje da uslugu ocijeni s ocjenom od jedan do deset Milka daje ocjenu sto, što najviše govori o značaju projekta.
Poslušajte audio zapis:
Nakon razgovora s gospođom Milkom sjedamo u automobil s njegovateljicom Ivanom Rašić i medicinskim sestrama Marijom Bebić i Josipom Brkić. Rijetko je vidjeti da netko s toliko spremnosti i elana odlazi na tako zahtjevan posao. Stoga nas neće iznenaditi radost korisnika koje ćemo posjetiti. Tijekom vožnje razgovaramo o tome na koji način najčešće pomažu korisnicima, a one odgovaraju da su to najčešće usluge presvlačenja osoba, održavanje higijene, pomoć pri hranjenju, presvlačenje posteljnog rublja, pospremanje inventara prostora u kojem osobe borave, kupovina određenih potrepština, te medicinske usluge, u prvom redu mjerenje tlaka i razine šećera u krvi. Naglašavaju da je, koliko su mogle do sada uočiti, mnogima od tih osoba najvažniji razgovor. „ Čini se da je većini njih usamljenost najveći problem“, posebno ističe Ivana.
Prvo odlazimo na Mostarska Vrata kod bake Mile ili, kako ona voli da je zovemo, Mice. Ulazak u kuću popraćen je smijehom i radošću i s jedne i s druge strane. Dok Marija i Josipa pitaju za zdravlje, Ivana već iznosi pepeo i unosi drva. Nakon toga čisti po kući ono što je potrebno, a baka Mica, iako s hodalicom, govori kako nije potrebo i da će ona to sama.
Baka Mica ima 93 godine i živi sama, kaže da je, osim ove vrijedne i vesele male ekipe, svaki dan obilaze bratić i nevjesta. I za jedne i za druge izriče riječi svake hvale i zaziva na njih Božji blagoslov.
O ekipi iz kućne njege kaže:
„Ne mogu ti kazat koliko mi valjaju. Molim se Bogu i kažem „Bože ko mi je dobročinitelj nek mi dođe i nek me posjeti, znam da je to moj dobročinitelj. One dođu pomognu mi šta triba, izmire mi tlak da znam jesam li pri kraju ili sam na početku. Unda se zasmiju pa mi kažu nisi, nisi pri kraju, još ti moreš, a ja kažem Bog vas čuja. Tlak mi je dobar, a kad bi one i rekle da mi je loš ja ne bi virovala. Ako odem dokturu reć će mi da me boli nešto, unda neću da iđem. Te ajde ovde, te ajde unde, te ajde tamo te ajde vamo. Kupim vako tablete koje mi tribaju i popijem fala Bogu. Popijem nekad jutri za želudac i ako me glava zaboli popijem tabletu od glave. Ne znam šta ću druge pit da se otrujem džaba. . Ja imam doktura u ruci, evo ga“, priča baka Mica i pokazuje Očenaše u ruci ističući da joj je to najbolji i najkorisniji liječnik.
Uz Očenaše na stolu je još Humački glasnik i kipić sv. Ante.
Naglašava da su joj vjera i crkva sve u životu. „Da mi nije vjere i crkve ubila bi se, ne bi ni živila“, kaže baka Mica.
Živi sama već dvadesetak godina, muž joj je umro i nisu imali djece, kreće se uz pomoć hodalice, ali još uvijek dobro vidi. Dane uglavnom skraćuje pletenjem. Trenutno plete pulover od crne vune. Ne čudi, jer crna je boja tradicionalna boja naših baka.
Pričali smo još o brojnim temama i na kraju se pozdravili s bakom Micom, a ona nas je ispratila s riječima preporuke Bogu i nadom da će cure ponovo sutra navratiti.
Nakon bake Mice, naša mala četveročlana ekipa, vraća se u centar grada i odlazimo obići Miru Skoku i njegovu ženu Milku, s kojom smo razgovarali na početku priče.
Miro je stopostotni invalid već preko 40 godina, a njegova radost kad nas je ugledao ne može se opisati riječima. Pitamo ga da nam kaže nešto o ekipi kućne njege „Niste sami.“
„ One su takve da ne mogu bit bolje. Imam sina u Zagrebu i njegovu obitelj, a one su odmah za njima. Nećete mi vjerovat, ali imam neki osjećaj kad će one točno doći. Kad njih vidim tu kraj sebe kao da sam se ponovo rodio. Najvažniji mi je razgovor s njima, a posebno pošalice. Uhvati me žalost kad one moraju ići. Međutim, jasno mi je da ne mogu vječno biti sa mnom i da moraju obići i druge bolesnike. Od kad su me one počele obilaziti rodio sam se drugi put. Draža mi je njihova posjeta nego da mi netko dadne Ameriku i sve njihove pare. One su me sto posto vratile u život. Kad su one tu ja sam presretan. Tko je pokrenuo ovaj projekt nije mogao učiniti ništa bolje. Viktor, općina ili netko drugi, ne znam, ali od ovoga nije mogao uraditi ništa bolje. Da sam ja kakav bogataš, ja bi ovo financira do kraja života. Vrlo je važno imati osjećaj da nisi zaboravljen. A ove cure ti pružaju taj osjećaj u potpunosti. Meni pare nisu bitne. Meni je bitna rič, a one te znaju razgovorit. Ja bi čoviče sad oči da za njih“, govori s poteškoćama Miro, uz neka naša potpitanja.
Upravo zbog Mire, bake Mice i još preko 150 takvih osoba bila bi prava šteta da se ovaj projekt ne nastavi.
Na kraju još dodajmo da za blagdan Uskrsa Centar za socijalni rad u suradnji s Crvenim križem Ljubuški priprema pakete pomoći svojim korisnicima. Slični paketi dijele se svake godine još za Božić, Bajram i slične prigode. A za velike dane i Ramazan pripremljen je i specijalni meni za korisnike pučke kuhinje.
Drago Vukojević/Radio Ljubuški