Danas slavimo jednog od najomiljenijih i najčašćenijih svetaca katoličkog svijeta. Iako se svetog Antu naziva ‘Padovanskim’, on je u tom gradu živio svega nekoliko mjeseci, a u Italiji je boravio nekoliko odlučujućih godina. Rođen je 1195. godine u Lisabonu, a na krštenju dobiva ime Fernandez Martin de Bulhorn. Njegovi roditelji bili su plemićkog podrijetla.
S 15 godina Ante ih je iznenadio ulaskom u samostan augustinaca u Lisabonu. Kako bi se što više približio Bogu i potrebitima, na vlastitu molbu premješten je u augustinski samostan Svetog Križa u Koimbri. Svoj je život provodio u molitvi i živio vrlo pobožno i samozatajno.
U nekoliko godina uspio je usvojiti čitavu teološku, znanstvenu i biblijsku kulturu, zbog čega su ga prozvali ‘Škrinjom zavjetnom’. Za svećenika je najvjerojatnije zaređen 1219. godine. Potresen mučeničkom smrću marokanskih misionara iz reda svetog Franje, 1220. godine ulazi u franjevački red i odlazi u Maroko. No, teška ga bolest, umjesto u domovinu, vodi u Mesinu, na Siciliju.
U Asizu je oko Duhova 1221. godine susreo svetog Franju, što je bilo presudno za ostanak u Italiji. Kao propovjednik i učitelj bogoslovije, proputovao je sjevernu Italiju i južnu Francusku. Pojedinosti o njegovu životu, što ih je prvi anonimni biograf zabilježio u svom djelu ‘Ustrajnost’, posebno otkrivaju o misionarskoj djelatnosti.
Primjerice, kad su ga u krivovjernom Riminiju stanovnici odbili slušati, Antun je pošao propovijedati ribama koje su u velikom broju provirile iz vode. U jednom drugom gradu postavio je izazov krivovjercima dovevši izgladnjelu mazgu koja se poklonila pred posvećenom hostijom, zanemarivši hranu koju su joj ponudili. Dok je boravio u Francuskoj, imenovan je ‘čuvarem milostinje’.
Tad je sudjelovao na Kapitulu održanom u Arlesu 1226. godine, a prema predaji, tad mu se ukazao sveti Franjo. Vrativši se u Italiju, smjestio se u Padovi, u malome samostanu uz crkvicu Marije Bogorodice. Ponekad čak ni crkve nisu bile dovoljne primiti mnoštvo koje bi ga dolazilo slušati, pa se mjesto moralo tražiti na trgovima.
Posebno su poznate njegove korizmene propovijedi u Padovi nekoliko mjeseci prije smrti, koje su urodile brojnim ispovijedima i obraćenjima.
Sveti Ante Padovanski preminuo je sa samo 36 godina, 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove.
Njegove posljednje riječi bile su: ”Vidim svojega Gospodina.” Prema predaji, u tom su trenutku padovanska djeca, da ih nitko nije obavijestio, izišla iz svojih kuća i stala vikati: ”Umro je svetac, umro je sveti Antun.”
Godinu dana nakon njegove smrti, papa Grgur IX. proglasio ga je svetim, a 1946. proglašen je crkvenim naučiteljem.
Njegove riječi iz propovijedi poticaj su svakom kršćaninu: ”Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka djela govore. Prepuni smo riječima, a prazni djelima.”
Mnoštvo svijeta sinoć nakon mise Uočnice u svetištu sv.Ante na Humcu.
Franjevački samostan i Župa sv. Ante Padovanskog Humac – Ljubuški
Foto: Z. Terkeš
