Djeca koja su stradala i poginula u Domovinskom ratu – teška tema, ali ona o kojoj treba razgovarati. Dokumentarni film “Od toga dana” autorice Slavice Šnur bit će večeras premijerno prikazan u zagrebačkom HNK, a bit će i dio nastavnog kurikuluma, piše HRT.
Snimiti film Šnur se odlučila nakon susreta s majkom koja je izgubila dijete u Domovinskom ratu.
– To me zaintrigiralo jer nisam znala ništa o tome. Uvijek se nekako pričalo o tome koliko se izgubilo teritorija, koliko žive sile, koliko se izgubilo tehnike, ali nikada se nije reklo koliko se dječjih života izgubilo. Kao i sada u Pojasu Gaze, znamo da je bila samo jedna crtica da je šezdesetero djece poginulo, ali je na naslovnicama vrištalo: “lansirne rampe”, “rakete”. Ljudi uvijek apostrofiraju nešto što je po meni nadoknadivo, nevažno, a ljudski život, pogotovo dječji, nije nadoknadiv, komentirala je Šnur za emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”.
Samo u Slavonskom Brodu u Domovinskom ratu poginulo je 28 djece. U medijima se spominje da je 402 djece izgubilo život u Domovinskom ratu, ali Šnur kaže da to nije točna brojka.
– Dok sam radila film držala sam se isključivo službenih podataka i tako stoji i na odjavnoj špici: 386. To je trenutni popis, budući da se još uvijek utvrđuju okolnosti stradavanja neke djece, kazala je.
S obzirom na to da je na snagu stupio Zakon o zaštiti osobnih podataka, bilo je teško doći do sugovornika za film. Snimajući jednu drugu dokumentarnu priču u Dubrovniku, njen kolega i koproducent Stipe Majić čuo je da se tamo održava prvi simpozij nakon 28 godina pod nazivom “Otvaranje imenika”, a koji je bio posvećen djeci poginuloj u ratu.
– Kada mi je on to javio, otišla sam. Tamo sam upoznala većinu roditelja iz Broda i Dubrovnika i neke voditelje udruga civilnih žrtava rata. Ali nije bilo lako, jer dosta su bili nepovjerljivi, bilo ih je teško dobiti i otvoriti. Nisam znala zbog čega, ali poslije, kada smo se približili jedni drugima, onda su mi otkrili da je bila jedna strana ekipa, ne sjećam se iz Engleske ili Njemačke, i neka domaća ekipa, pred kojima su se oni izložili, otvorili, ušli opet u svoje rane. Međutim nikada nije viđen taj dokumentarni film. Tako da su i mene uzeli s rezervom, kazala je.
Roditelji su progovorili o najtežem trenutku života, ali se u dokumentarcu prisjećaju i svoje djece, kakva su bila, dozivaju lijepe trenutke. No to je, kaže Šnur, bilo teško iz njih izvući.
– Dok pričaju o sjećanjima na svoju djecu, oni imaju sasvim drugačiju fizionomiju. Opet se pojavi ona toplina, ona roditeljska ljubav. Ali već u drugom dijelu filma se to promijeni, kazala je.
U filmu sudjeluje 10 sugovornika. Uvršten je i u nastavni kurikulum. Ministarstvo obrazovanja i znanosti dalo je pozitivno mišljenje Agenciji za obrazovanje za srednje i osnovne škole da se film može uvrstiti u kurikulum povijesti te da se može koristiti i za nastavu hrvatskog jezika i vjeronauka jer, kaže Šnur, film ima vrlo pacifističku poruku.
– Kada sam počela snimati film htjela sam pokazati za mene najgoru posljedicu rata. Htjela sam nekako osvijestiti kod svih ljudi, a pogotovo kod djece, da si to nekako upišu u sjećanje. Ako dođu u tu poziciju, da netko od njih danas-sutra bude političar ili u poziciji da treba donijeti nekakvu odluku, da nikako to ne bude rat. Nego da si uvijek daju truda riješiti to tako da se izbjegne najgore, kaže Šnur.
– Kako kaže jedna protagonistica: “Ako ne oprostiš, ne znam možeš li dalje”, zaključuje.
Izvor: narod.hr