O Ružici Markobašić je hrvatska, ali i svjetska javnost, zbog njenog mučnog ubojstva na stratištu Ovčara ponešto i čula. Ona je također dio strašne, crne brojke dvanaest mučki ubijenih članova obitelji Došen iz Vukovara, a jedna od tri žene ubijene na Ovčari.
Pa ipak, teška i tragična Ružičina sudbina nije počela s Ovčarom, njena je priča puno kompleksnija, a životni put popločan bolom, piše Direktno.hr. Ružica Markobašić rođena je 28. rujna 1959. u Vukovaru, kao najmlađa od tri kćeri Ane rođ. Došen i Pere Miličića. Pohađala je OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, a oni koji su je poznavali ispričat će o njenoj tvrdoglavoj, ali vedroj naravi, te velikoj privrženosti obitelji.
Ivan Jakubovski, sin Ružičine sestrične, prisjetit će se događaja iz djetinjstva: “Iako sam s obitelji živio u Vinkovcima, u Vukovar sam dolazio u posjete, dobro se sjećam tetke Ružice. Uvijek je bila dotjerana, oblačila se moderno, a kao dječak zapamtio sam jednu ‘oproštajnu’ kod rođaka koji je odlazio u vojsku. Kad se tetka Ružica pojavila, činilo nam se kao da je ušla osoba s modne piste. I danas se sjećam haljine koju je imala, kako je lepršala oko nje dok se ona veselo smijala”.
Kao osamnaestogodišnjakinja Ružica Miličić ući će u životnu zajednicu sa Sulejmanom Kovačevićem kojemu će godine 1978. roditi kćerku Adnanu, a dvije godine kasnije i drugu kćerku – Sandru. Nakon što se razišla s prvim suprugom, vjenčat će se s Davorom Markobašićem kojem 1985. godine rađa sina Srđana. Na žalost, Srđan Markobašić rodit će se kao stopostotni invalid, ali Ružica će, uz svoje dvije djevojčice, brižno i s puno ljubavi o njemu skrbiti.
Godine 1990., strašni će događaj promijeniti zauvijek život ove obitelji. Ružičinu mlađu kćerku Sandru, na pješačkom prijelazu u samom centru grada kod gradske tržnice, na mjestu će usmrtiti kamion. Starija kći Adnana, prisjetit će se s tugom: “Iako je mlađi brat bio teški invalid, mama je to stoički prihvatila, stalno je bila s nama, uz nas, ali ova ju je nesreća zauvijek promijenila, nikada se od nje nije oporavila i nikada više nije bila ona ista, vesela Ružica. Sjećam se jedino njenog velikog, ogromnog, ponosa kada je njen suprug, naš očuh Davor Markobašić došao u uniformi hrvatskog policajca. Tada sam joj ponovo vidjela osmijeh na licu”.
Ružica Markobašić učlanit će se u HDZ i na prvim demokratskim izborima volontirat će na biralištima kao promatrač, a ostat će zabilježeno i kako su u beogradskim Večernjim novostima agenture KOS-a u člancima prepunim objeda o brojnim građanima Vukovara koji su se među prvima aktivno priključili hrvatskoj policiji ili organizaciji obrane grada, naručile članak o Davoru Markobašiću, prepun objeda poput onih da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice, nekrofil itd. što će zasigurno kasnije doprinijeti strašnoj Ružičinoj sudbini.
Adnana Kovačević će ispričati: “Kada je škola završila, već je bilo jasno kako je napetost u gradu ogromna i da slijedi eskalacija sukoba. Majka i Davor su me odvezli u Vinkovce na kolodvor gdje me je čekala baka, očeva majka, da bi me odvela kod njih u Brčko, na sigurnije mjesto. Mama me je poljubila i rekla mi je da će doći po mene prije negoli ponovo počne škola. Još jednom mi se uspjela javiti telefonom iz Vukovara, ali se tijekom razgovora veza prekinula i više je nikada nisam čula”.
Nakon sloma obrane grada Ružica Markobašić je poput stotine drugih civila zaštitu potražila u vukovarskoj bolnici. Tamo su se već nalazili brojni članovi njene obitelji, koji su na žalost, odreda tragično završili. Podsjetimo se, od dvanaest ubijenih članova obitelji Došen kojima pripada i Ružica, čak devet je živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način ubijeno.
Tanja Došen, kći Ružičinog bratića Martina Došena, kao četrnaestogodišnjakinja svjedočila je zlostavljanju i odvođenju svoga oca i dva strica, Tadije i Ivana, starijega sina sestre Došenovih – Martina Jakubovski Došena, supruga i dva sina rođene sestre Ružice Markobašić, Ljubice Vulić – Ive Vulića, Zvonka Vulića i Ivice Ahmetovića i šest mjeseci trudne Ružice Markobašić.
Tri brata Došen, Tadija, Martin i Iva,n u vukovarskoj kasarni će biti utrpani u kombi i odvezeni u smjeru Negoslavaca gdje im se gubi svaki trag, dok će preostali biti deportirani na stratište na Ovčari i nakon zlostavljanja nemilosrdno pogubljeni.
Iz svjedočenja Tanje Došen pred Međunarodnim sudom u Hagu
Došen je opisala svoj izlazak iz bolnice: “Kada smo izašli iz hitne pomoći na desnoj strani su stajali ti pokretni ranjenici koji su mogli hodati, uza zid. S lijeve strane se nalazila hrpa nekakvih sitnih stvari, satovi, grickalice za nokte, neke kovanice. …ta kolona ljudi se protegnula od izlaza hitne pomoći do autobusa gdje su neki već ulazili u autobuse”.
Naposljetku, Došen je došla do Gundulićeve ulice, gdje su se nalazila četiri autobusa i kamiona kojima su trebali biti transportirani. Ponovno je prošla pokraj majora Veselina Šljivančanina, koji je stajao među vojnicima JNA i izdavao im zapovijedi. Vojnici su iznijeli njezinog oca do trećeg autobusa.
Prisjeća se: “Tu su ga pokušali unijeti u autobus. Međutim, nisu nosila mogla proći kroz vrata. Onda su ga spustili pored autobusa i ostavili ga tu, a ja i mama smo stajali pored njegovih nosila”.
Dok su Tanja Došen i njezina majka stajale ispred autobusa, vojnici JNA su doveli sestričnu njezina oca, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće, i ukrcali je na autobus. Nitko je nikada više nije vidio. Odmah nakon toga, bratić Martin Jakubovski Došen, stajao je postrojen uz ogradu nedaleko od autobusa i rečeno mu je da raširi ruke i noge. Gospođica Došen se prisjećala kako “je imao fiksator na ruci…imao je pidžamu na sebi. Ništa nije mogao sakriti, ali su ga pretražili. Ja sam u tom trenutku pitala: ‘Braco što se to događa?’. On mi je rekao: ‘Sve će biti u redu'”.
Došen se sjeća da je njezina majka bivala sve uznemirenija i pitala je jednog od vojnika koji su stražarili oko autobusa što se događa: “Dečko, što se ovo događa. Što se radi ovdje. On joj je rekao: ‘Gospođo nemojte mene ništa pitati’. Ona je pitala: ‘Pa dobro, pa čemu to sve’. On je rekao ‘Ne pitajte mene ništa. Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana”.
Tanja Došen također će se prisjetiti: “Dok smo majka i ja stajale pored oca koji je na nosilima ležao pokraj autobusa, Ružicu su prislonili uz ogradu i pretraživali je. Na sebi je imala trudničku haljinu i preko ramena prebačenu tamno smeđu bundu koju su joj skinuli. Prepipavali su je uz uvrede i pitanja gdje je ogrlica od dječjih prstića koju joj je napravio njen muž. Jedan od vojnika JNA je iz džepa njene bunde izvadio nešto novca, nije to bila velika suma, nešto sitno, i u ruku ga stavio mojoj majci. Mama je prvo pomislila da je neka poruka, a kada je otvorili šaku i ugledala novce, pitala ga je zašto to on njoj daje. Rekao joj je: ‘Gospođo uzmite, vama će možda poslužiti, ali njoj više sigurno neće trebati’. Ružicu su potom utrpali u autobus i više je nikada nismo vidjeli”.
Tijekom suđenja na beogradskom sudu za zločin počinjen na Ovčari u ožujku 2004. godine, Ivica Husnik koji je neko vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi kasnije ponovo vratio ovo prvo, ispričao je “da je prišao Ružici Markobašić, poznavali su se od ranije. Htio joj je pomoći, no, tri osobe su mu rekle da ne smije ništa učiniti. Ružica Markobašić je bila s desne strane. Nakon 10 do 15 minuta izišao je iz hangara mokriti. Nakon što se vratio pet minuta poslije, Ružice Markobašić više nije bilo u hangaru”.
Prema iskazu optuženog Bože Latinovića na sudskoj raspravi dana 1. rujna 2005., Ružičin ubojica je bio Zoran Dašić, srpski dobrovoljac s Karaburme (Beograda, Srbija). Latinović je rekao kako je među zarobljenicima vidio tri žene: najmlađa je bila Ružica Markobašić, koju su ispred hangara šutali i šamarali. Potom je opisao kako je Ružica bila u zadnjoj skupini za strijeljanje te da se sjeća da je molila da je ne ubiju, ali Dašić joj je ispucao rafal u trbuh. Budući da je Zoran Dašić poginuo na ratištu u Bosni i Hercegovini, a da su krvnici svoje zločine pripisivali mrtvim suborcima i Latinovićev iskaz treba uzeti s rezervom (redni broj na posmrtnim ostacima Ružice Markobašić ukazuje na to da se njeno tijelo izvađeno u sredini jame, a ne pri vrhu gdje bi se nalazilo da je ubijena u posljednjoj grupi).
“Svedok saradnik broj 2” ispričat će kako je “Ružica Markobašić (za koju je tvrdio da ‘je lično zna’), ubijena posljednja na rupi s desne strane, gledajući od traktorske prikolice na uglu same rupe. Natjerali su je da se skine do gola, prišao joj je Zoran Dašić i iz puške opalio rafal u stomak”.
Adnana Kovačević ispričat će: “U Prijedoru, gdje smo otišli iz Brčkog kada je počeo rat u BiH, ostala sam četiri godine. O svojoj obitelji nisam imala nikakve informacije, a onda me je uspio pronaći bratić, tetkin sin. Platili su da mi se izrade dokumenti i napokon sam stigla u Zagreb. Moja tetka, majčina sestra Ljubica kojoj su se među nestalima vodili suprug i dva sina, danas znamo da su također ubijeni na Ovčari, ispričala mi je da mame nema i da o njoj ništa ne znaju. Pretpostavljala je da su, što se, na žalost, pokazalo točnim, svi pobijeni.
U Zagrebu mi je dala lančić s križićem koji je pripadao mojoj majci, to mi je danas jedina uspomena na nju, nikada ga ne skidam s vrata. Nakon ekshumacije Ovčare i identifikacije, majka je 1997. godine pokopana na groblju u Vinkovcima. Ni onda, tijekom pokopa, ni sada, ja nisam imala osjećaj da u tom grobu leži moja majka. Čak i danas se znam okrenuti za nekom ženom koja me podsjeti na nju i srce mi jače zakuca u nadi da je to ona. Do Davorove smrti ostala sam bliska s njim. On je bio osebujna osoba, ali nas je djecu obožavao, za mene je on bio jedini, pravi otac. Nikada nije pravio razliku između svoje djece i mene i u njemu sam uvijek imala zaštitnika. Kada je umro, slomilo me”.
Danas Adnana Kovačević živi u Njemačkoj, u Vukovar dođe tek na odmor. O povratku ne razmišlja: “Kada sam se 2000. godine vratila u Vukovar, na vukovarskoj tržnici me je zaustavio čovjek koji je zbog ratnog zločina silovanja odslužio zatvorsku kaznu. Poznavao je moju majku i Davora, a ja se sjećam da je dolazio kod nas kad sam bila dijete. Pitao me je jesam li ja Ružičina, a kada sam rekla da jesam, pitao me je kako sam se smjela vratiti u Vukovar. Odgovorila sam da, zašto ne bih smjela, a on mi je rekao da bi me mogao pojesti mrak. Danas taj čovjek živi u Vukovaru, odslužio je svoju kaznu i za njega se život nastavio kao da ništa nije bilo. Ne mogu se nositi s tim”.
Kada je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu deportirana na farmu Ovčara gdje je nakon višesatnog zlostavljanja nemilosrdno strijeljana, Ružica Markobašić je bila trudna šest mjeseci i imala je dvoje maloljetne djece. I samo trideset i dvije godine.
Ružice, nismo te zaboravili.
Dnevnik.ba