U Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače obilježena je 28. godišnjica od utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosne, a u sklopu tog obilježavanja premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film “Zidine” o logorima za Hrvate u BiH tijekom Domovinskoga rata. Film traje 100 minuta i snimljen je u produkciji tvrtke Simbol za Hrvatsku udrugu logoraša Domovinskog rata u BiH. Scenarij za film “Zidine” napisao je Ivo Čolak, a režiju potpisuju Ivo Čolak i Marko Mikulić. Pripreme, istraživanje, snimanje i montaža filma trajali su pet godina i sada, nakon premijere, o svemu u razgovoru za Večernji list BiH govori autor prof. dr. sc. Ivo Čolak.
Možete li nam reći kako ste došli na ideju za snimanje filma “Zidine”?
-Sve je počelo prije pet godina kada me je pokojni Anđelko Kvesić, inače tadašnji predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, pozvao na kavu. Ponudio je snimanje dokumentarnoga filma o logorima za bosanskohercegovačke Hrvate u Domovinskom ratu. U prvom trenutku nisam bio baš previše zainteresiran, tema mi nije bila pretjerano bliska, bio sam cijelo vrijeme u Domovinskom ratu i razgovarao s nekim poznanicima koji su bili u logorima, ali znao sam da je za takav projekt potrebno dosta vremena i istraživanja. Anđelko je tada izvadio neke DVD-ove i stickove te rekao da pogledam što je sve snimila druga strana, što je snimila treća strana, a mi, eto, nemamo ništa. Rekao sam mu da ću pogledati i javiti se.
Znači, vaš odgovor bio je pozitivan?
-Pregledao sam materijal koji mi je dao i nije mi trebalo puno vremena da se javim. Rekao sam da pristajem, ali uz uvjet da ne radimo film “kako bismo i mi nešto imali”, a ne samo druga i treća strana, nego da radimo nešto upravo suprotno. Nisam želio snimati onakve filmove kakve mi je pokazao. To me nije zanimalo, nikakvi politički filmovi, glorifikacija nečega, kao ni huškački filmovi s puno patetike.
Kakav ste film o logorašima tada željeli snimiti?
-Pristao sam snimiti film koji neće biti samo za njih, za logoraše, koji neće biti samo za Hrvate u BiH, koji neće biti samo za ljude iz BiH, nego koji bi mogao zaintrigirati i izazvati određene emocije kod nekoga prosječnog gledatelja, primjerice iz Zagreba, Ljubljane, Züricha ili Londona, nekoga tko nema veze s BiH. Želio sam snimiti film koji se sutra može poslati na neki međunarodni festival dokumentarnoga filma i biti u konkurenciji. Jedino je tako za mene ovaj projekt imao smisla. Naime, nije me zanimala gola statistika, pretrpanost podacima, jer za to imamo druge medije poput monografija, leksikona, službenih web-stranica na koje se može silan materijal staviti. Zanimao me isključivo film kao poseban žanr koji “igra” i na emocije, pozitivne ili negativne, bilo kojeg gledatelja, a ne samo ljudi iz ovoga kraja.
Kakva je, nakon vaših riječi, bila reakcija ljudi iz Udruge hrvatskih logoraša?
-Nisu ni sekunde dvojili, rekli su da i oni isto to žele i objeručke su prihvatili prijedlog. Međutim, nije ga bilo lako realizirati. Posao je tek trebalo započeti i ideje realizirati. To sam ljeto najprije napisao sinopsis pa je onda nastajao scenarij, počela se razvijati priča i nakon nekoliko mjeseci krenulo je snimanje.
Rekli ste kako je bio cilj zaintrigirati za film sve gledatelje, a ne samo one iz BiH?
-Dakle, kako bi budući film zaintrigirao i gledatelje izvana koji nemaju pojma o situaciji u BiH, morale su se staviti neke osnovne informacije koje mi svi znamo, pa i ljudi iz regije, ali prosječan europski gledatelj to ne zna. Jednostavno, morale su se dati određene činjenice i arhivski materijal o samom ratu, početku rata, sukobima… kako bi se film mogao lakše pratiti.
Možete li nam nešto kazati o samom konceptu filma “Zidine”?
-Polazišni koncept filma je da trojica ostarjelih logoraša, bivši, tadašnji i budući predsjednik Udruge logoraša, odlučuju snimiti film. U fokusu su i glavni protagonisti su Anđelko, Karlo i Mirko, trojka koja želi napraviti film o logorima za Hrvate u BiH. Njih trojica pripremaju materijal za film, svakodnevno razgovaraju o tome, analiziraju događanja u logorima, a kamera je uvijek prisutna negdje “sa strane”. Kao neka skrivena kamera koja ih prati. Dakle, oni ništa ne govore izravno u kameru, kamera samo svjedoči njihovim razgovorima, pripremama i oni, zapravo, slažu film. Cilj je stvoriti dojam kako njih trojica stvaraju svoj film.
Izvor:vecernji.ba