Na današnju nedjelju, 5. prosinca, katolički puk pali drugu adventsku svijeću. Prošao je prvi tjedan iščekivanja i bdijenja, a već počinje drugi. Dolazak Kralja je sve bliže, zato se usklik Došašća pojačava i još jače zvoni vjernima: “Bdijte!“
Pokorničko vrijeme u godini je vrijeme odricanja i čekanja, a Došašće je, uz Korizmu, najvažnije pokorničko vrijeme. A mise, za razliku od korizmenih pokorničkih misa, su tako svečane i uzvišene! Prepune radosnih pjesama, bogato ukrašenih vijenaca, najljepše uređenih crkava i oltara u ljubičastoj (pokorničkoj) boji, nadahnutih svetopisamskih tekstova, brojnih zaziva i zahvala svećenika i naroda.
Odlasci sa ovih pokorničkih misa odišu mirom, toplinom, blizinom i neizmjernom radošću.
U rano jutro, još dok je mrak i svjetlo se tek nazire, sve odiše od slavlja i sve slavi!
Prvi, najveće čudo koje se je ikada dogodilo i ikada će se zbiti na ovoj planeti: utjelovljenje i rođenje Boga živoga u utrobi ponizne, čiste i vjerne službenice Božje – ljubljene nove Eve, blažene djevice Marije. I drugi, slavni i veličanstveni dolazak Sina Božjeg na kraju svijeta „na oblacima nebeskim praćenih trubljom i anđelima Božjim“, u dan Suda.
Stari hrvatski običaj
U današnjim vremenima kada vrijednost obiteljskog zajedništva i međusobnog podupiranja, iz različitih razloga, gubi na svojoj snazi, dobro je prisjetiti se nekadašnjih zanimljivih i simboličnih običaja 2., 3. i 4. nedjelje došašća, a koji nam mogu biti poticaj u osnaženju obitelji i kao male kućne Crkve. Tako se u nekim hrvatskim krajevima, posebno u južnoj Dalmaciji, istočnoj Hercegovini ili među Bunjevcima običavalo obilježavati Djetinjce, Materice i Očiće i to redom u navedene nedjelje. Iako je ponegdje do danas zadržan taj običaj, on je više činjenica oživljavanja stare tradicije, a znatno manje stvarne životne isprepletenosti svakodnevnog života s liturgijskom godinom, kako je to bilo nekada.
Svakom od tih dana bio je cilj, uz značenje ulaska u novu nedjelju došašća i približavanje otajstvu Božjeg utjelovljenja, povezati članove obitelji kroz smijeh, pozitivno zadirkivanje i darivanje. Na 2. nedjelju došašća, kada su se obilježavali Djetinjci, roditelji bi u rano jutro, dok se još djeca nisu ustala iz kreveta, ili pak kada bi se svi vratili sa svete Mise, ali u svakom slučaju u onom trenutku kada se ona ne nadaju, konopcima, remenima ili nekim drugim prikladnim sredstvima vezivali svoju djecu i oslobađali ih tek kada bi im djeca platila otkupninu. Naravno, sve je teklo uz puno smijeha i cjenkanja oko vrijednosti otkupnine.
Djeca su se tako odgajala za odricanje, jer su ih roditelji unaprijed danima i tjednima upozoravali da će ih vezati, pa su tako morala štedjeti od svoga džeparca, prikupljati plodove zemlje, slatkiše i sve drugo čime su na Djetinjce plaćala svoju otkupninu. Naravno, nakon takvog zadirkivanja i cjenkanja, roditelji bi našli načina kako djeci vratiti ono čime su platila svoje oslobođenje, ali su ih istovremeno time učili upijanju važnosti obiteljskog zajedništva i vrijednosti štedljivosti i odgovornosti.
Izvor: narod.hr