Prošlo je 29 godina od referenduma za neovisnost BiH.
Većina građana i građanki Bosne i Hercegovine tada su se na referendumu opredijelili za neovisnu državu ravnopravnih građana, naroda BiH – ?Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.
Tada se 64 posto građana izjasnilo da želi živjeti u “suverenoj i neovisnoj Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.
Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6 posto. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7 posto je glasalo za neovisnost, a 0,3 posto protiv te odluke. Rezultati referenduma su prihvaćeni 6. ožujka 1992. godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
Zemlje članice Europske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. travnja 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. travnja. Bosna i Hercegovina je 22. svibnja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda, javlja N1.
Parlament je 28. veljače 1995. godine donio odluku da se 1. ožujka slavi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Kako je došlo do referenduma?
Međunarodna zajednica obećala je kako će priznati BiH, ukoliko se većina njezinih građana odluči za odcjepljenje od onog što je ostalo od Jugoslavije Bruxellesskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. prosinca 1991., na temelju preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se do 23. prosinca 1991. izjasne o neovisnosti. Republike su dobile obećanja da će do 15. siječnja biti i međunarodno priznate.
Tri dana prije isteka spomenutog roka, točnije 20. prosinca 1991., koalicija Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice BiH podnijela je traženi zahtjev, a već sutra je Skupština srpskoga naroda donijela odluku o osnutku Srpske Republike Bosne i Hercegovine.
Referendumsko i Livansko pitanje
Skupština SRBiH je 25 siječnja 1992. donijela odlukuo raspisivanju referenduma o neovisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a BiH u svemu tome nije bilo, jer su Srbi u međuvremenu donijeli proveli u djelu odluku o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. sijeĉnja 1992. Održavanje referenduma je najavljeno za 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine.
HDZ BiH je imao primjedbu na referendumsko pitanje i postavio je zahtjev za nacionalnim kantonima, iako to pitanje nije razmatrano u Skupštini SRBiH, bilo je prihvaćeno sa strane međunarodne zajednice i kasnije je ponuđeno u raznim planovima i prijedlozima iste. Prijedlog HDZ-a BiH za referendumsko pitanje je bio sljedeći:
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?”
Bez obzira na odbijanje promjene referendumskog pitanja sa strane muslimanskog vrha, HDZ BiH je, kao i službeni Zagreb i dalje u potpunosti podržavao neovisnost BiH te pozivao Hrvate da izađu na referundum, te da glasuju za neovisnost. Srbi su, kao što je bilo i očekivano, bojkotirali referendum, tako da je na glasovanje izašlo 64 % biračkog tijela, od kojih se 99.7 % odlučilo za neovisnost.
Referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Priznanje EZ
Na temelju ishoda referenduma Europska zajednica je 6. travnja 1992. priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu i suverenu državu. Iz priloženoga je zapravo vidljivo koliko je veliki doprinos bosanskohercegovačkih Hrvata za put BiH prema neovisnosti jer da su oni bojkotirali referendum kao što su to učinili Srbi, referendum bi propao, te ne bi došlo do međunarodnog priznanja RBiH.
Početak rata
Prvi dan referenduma, 29. veljače 1992. donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komarna, nedaleko od Travnika ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen, nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je navodno postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su mještani Hrvati onemogućili transport oružja iz tvornice Bratstvo. Apsurdno je da su oba poginula također bili Srbi.
U nedjeljno rano poslijepodne, 1. ožujka 1992, drugog dana referenduma, u središtu Sarajeva dogodio se težak zločin. Nekoliko osoba muslimanske nacionalnosti pucali su u svatove pod srpskom zastavom. Jednog čovjeka su ubili, a drugog teško ranili. Pripadnik Zelenih beretki, Ramiz Delalaić, ubio je pucnjem iz pištolja mladoženjinog oca Nikolu Gardovića i ranio svećenika Srpske pravoslavne crkve, Radenka Mikovića, ispred Stare crkve na Baščaršiji, što je prema srpskom shvaćanju početak rata.
Priopćenjem se oglasila SDS, koja je ustvrdila da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi, nego je to napad na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda. Malo prije ponoći, blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrižjima postavljene su barikade. Barikade su postavljene i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini: Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi i Odžaku. SDS se oglasila priopćenjem iz kojega je bilo jasno da je ona organizator. Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero.
Daytonska BiH
To je bio uvod u krvavi rat, koji je okončan mirovnim sporazumom potpisanim u Daytonu, kojim je BiH definirana kao dvoentitetska država tri konstitutivna naroda i svih građana. Revizijom daytonskog mirovnog sporazuma koju je izvršio visoki predstavnik Međunarodne zajednice u BiH Wolfgan Petritsch, otvorena su vrata za majorizaciju Hrvata u BiH koja je provedena u dva navrata formiranjem vlasti u FBiH, bez izabranih predstavnika tog naroda i izborom hrvatskog člana Predsjedništva BiH željka Komšića u tri navrata bošnjačkim glasovima.
Hrvatima se u današnjoj BiH negira pravo na političko predstavljanje, pravo na obrazovanje i javne medije na hrvatskom jeziku, politički ih se pokušava marginalizirati i financijski ih se eksploatira kroz nepravednu raspodijelu poreznih prihoda, dok se njihove zahtijeve za jednakopravnošću, kroz preuređenje zemlje iz dvoentitetske u troentitetsku državu kriminalizira.
Ni neovisnosti ni ravnopravnosti
U najkraćem BiH nije država, za kakvu su se Hrvati izjasnili na referendumu 1992. Oni vole zemlju koja je stoljećima njihova domovina, ali ne i državu koja ih diskriminira, zato se i bore za njezino preuređenje, u državu po mjeri svih, podsjeća HMS.
Većina bh Hrvata danas ne slavi od Sarajeva proglašeni „Dan neovisnosti“, jer zakon o praznicima u BiH,ne postoji. Hrvati danas ne slave praznik, već se prisjećaju referenduma iz 1992., na kojem su dali svoj glas za neovisnu BiH, ravnopravnih naroda, koja to danas nije, već, nažalost, još uvijek protektorat međunarodne zajednice, iz kojeg se Hrvate pokušava istisnuti.
Iako su prevareni, jer BiH nije postala ni neovisna, ni država jednakopravnih naroda, izbora te 1992. zapravo nisu imali jer bi u suprotnom ostali u zločinačkoj velikoj Srbiji.
Izvor: Vrisak.info