Iako u mirovini, Slavko Sakoman i dalje je asocijacija na spomen bolesti ovisnosti. Organizirao je mrežu Centara za izvan-bolničko liječenje ovisnika o drogama u županijama, izradio Prijedlog nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe droga, djelovao po javnozdravstvenom modelu prevencije ovisnosti, napisao značajne knjige, znanstvene radove i izliječio brojne ovisnike. U rubrici profil stručnjaka emisije Zdrav život, zavirili su u životopis profesora Slavka Sakomana, jednog od najpoznatijih neuropsihijatara specijalista za liječenje bolesti ovisnosti. 

– Još od studiranja medicine fascinirao me mozak i neurologija je bila najbliže da preko nje proučavam mozak, kako on funkcionira. S druge strane sam se permanentno interesirao za ljudsko ponašanje i zašto se toliko ljudi blesavo ponaša, zašto su toliki ljudi vrlo zločesti, zašto vrlo inteligentni ljudi loše organiziraju svoj vlastiti život, loše upravljaju svojim umom, svojim ponašanjem… Psihologija mi je bila stalno tu negdje prisutna, a s druge strane nevjerojatno sam volio popravljati stvari, čovjeka sam izabrao kao objekt svoga rada, kaže prof.dr.sc. Sakoman.

Neurologija i psihijatrija pokrile su njegov interes rada. 

– Hudolin me je gurnuo u taj Odjel jer je očekivao da ću imati vještine, strpljenje i način da se nosim s tim, recimo, posebnim pacijentima. Pazite, to nisu bili klinci bezveze, to su bili mladi ljudi, neki rep hippie pokreta koji je počeo s duvanjem trave, a završio na heroinu, rekao je, dodavši kako nije dovoljno nekome samo uzeti drogu, nego se nositi s pozadinom njihove filozofije.

Radio i po 16 sati dnevno

Posao s ovisnicima profesoru Sakomanu traje i danas. U stažu od 41 godinu, postao je svjetski priznat stručnjak, predvodnik liječenja ovisnosti. Počeci mu sežu u 1971. upisivanjem zagrebačkog medicinskog fakulteta, specijalizacije iz neuropsihijatrije ’76. i rada uz čuvenog profesora Hudolina. Na Klinici za psihijatriju KBC-a Sestre Milosrdnice od 1980. bio je šef Odjela ovisnosti, a kasnije i predstojnik Zavoda za bolesti ovisnosti. 

Nastavio je pristup profesora Hudolina, njegujući javnozdravstveni model. Napravio je republički registar liječenih alkoholičara, kasnije ovisnika o drogama i radio po 16 sati dnevno. 

Implementirao je program tretmana ovisnika u zatvorskom sustavu, bio je predsjednik Državne komisije za suzbijanje zlouporabe droga, izradio prijedlog zlouporabe droga Nacionalne strategije u dvije godine besplatno, zapravo je postavio temelje suzbijanja ovisnosti u Hrvatskoj, pa i šire.

“Psihijatrija nije razumjela ovisnike”

Godine ’93. je profesor Sakoman već bio pozvan u Odjel za pitanja droga Vijeće Europe kao predstavnik države, ali i upućeni stručnjak. Tu je počela i njegova međunarodna afirmacija. Razvijao je sustav za liječenje ovisnika, jer kaže, psihijatrija to nije razumjela. 

– Da bih izvukao te žrtve, ovisnike iz tog kriminala, ja sam im morao nuditi status bolesnika, pacijenta – i to smo radili na izuzetno suptilan, dobar način. Praktički smo konkurirali svojom ponudom onome što im nudi ulica, objašnjava.

Iskustva s pacijentima

Razvio je i originalni koncept Školskih programa prevencije ovisnosti, obavio tisuću edukativnih tribina, predavao po svijetu i Hrvatskoj, na fakultetima, napisao znanstvene radove, brojne priručnike, knjige od kojih je najviše pozornosti izazvala ona Društvo bez droga. Bio je stalni sudski vještak. Prisjeća se i dva studijska putovanja, onog u Norveškoj i Americi na veleposlanika SAD-a:

– Ja sam se tada suočio s HIV infekcijom, obišao odjele za liječenje HIV bolesnika u Miamiju, San Franciscu. Vidio sam, izbodeni su, ‘izrokani’, ljudi nisu smjeli šprice imati i to je bilo zakonom zabranjeno. Dakle, potpuno represivni model se završavao sa samim konzumentima ovisnicima. Ja sam u Americi vidio što ne smijem napraviti, a uz to sam znao da HIV dolazi u Hrvatsku i našim mjerama koje sam instalirao od 1985. do 1990. godine,  Hrvatska nikad nije imala više od 0.5 u populaciji zaraženih. Beograd ih je imao 53 posto, kaže.

Uveo je primjenu suvremene farmakoterapije opijatskim agonistima. Objašnjava koliko je ona bila značajna za pacijenta, a i danas:

– Na koji način pacijenta motivirati da dođe na liječenje, da mu uzmeš heroin, da mu kažeš ‘nemoj se drogirati’, a on se bez toga osjeća katastrofalno loše? Ima nevjerojatnu patnju fizičku, psihičku, ne može spavati, trese se, ježi se i tako dalje. Kad rješimo krizu i dalje je potpuno prazan jer je oštetio sustave za nagradu.

Da nije bilo dostupnosti metadona, kasnije buprenorfina, većina njih bi propadala, rano umirala i činila enormnu društvenu štetu šireći primjerice hepatitis C, kazao je.

Zgrožen porastom korisnika droga

Iako je u mirovini, i dalje ima brojne projekte. Upravo piše knjigu. I prati, dodaje, epidemiološku situaciju.

– Zgrožen sam ovim enormnim porastom droga nakon mog pakiranja u mirovinu, dodaje.

Nije ravnodušan na situaciju nagle ponude i dostupnosti droga te i dalje svojim autoritetom nastoji djelovati na poboljšanje. Izliječio je tisuće pacijenata i s drugim poremećajima, ali za ovisnosti kaže – jednostavno ima tu suptilnu crtu i zna doprijeti do srži čovjeka. 

Izvor:hrt.hr