Napustiti svoju zemlju sa svega par stvari u torbi, nešto malo novca i voljom za rad i otići u drugu državu i započeti novi život nije nimalo lagan zadatak. Mnogobrojni Hrvati otišli su trbuhom za kruhom u potrazi za boljim sutra.

A kako je bilo u vremenima prije nego je moderna tehnologija olakšala trenutnim gastarbajterima za Slobodnu Dalmaciju svoje događaje podijelila su dvojica povratnika.

Nijemci su, kako kaže Dinko Bekavac iz Donjih Bekavaca, za radnike rado imali ljude s područja Jugoslavije. On je u Njemačku otišao sa 21. godinom, 1970. godine gdje je ostao idućih 50 godina.

“Deset sati rada, počeli bi u sedam, radili do pet, šest popodne, nekada i duže. Niko ti nije plaću oduzea. Volili su jako Hrvate, Jugoslovene, jer smo bili vridni radnici. A posla je tada bilo i uvik i svugdi”, kazuje Dinko za navedeni portal. Otkrio je na koji način je zaradio novac, tako što je štedio i zaboravio na moguće hedonizme koje kući nije imao. Nije trošio teško stečeni novac na kockarnice, pića i žene nego radom.

Sličnu priču dijeli i Ante Vodanović 77-godišnjak je koji je u Njemačku došao 1976. godine, kada su mu bile 24 godine, bio je veliki meštar za kojeg su se poslodavci otimali. I njemu je receptura za zaradu bila vrlo jednostavna – rad, rad i samo rad. Novac nije trošio na, kako sam veli, žene i kocku, nego je radio i štedio, želi je steči nešto u životu.

“Ja sam radio između 270 i 300 sati na tjedan i još bi napravio po pedeset sati privatno subotom i nediljom. Tu staviš sep, tu pločice, tamo struju. Sve moraš znat. E, sad ti mene pitaš zašto ljudi ovde side, piju kavu, ne rade ništa, a tamo postanu vrhunski radnici. To je zato šta zna da je tamo doša radit, jer mu se to isplati”, kazao je za navedeni portal. Zaključio je kako je išao raditi izvan svoje domovine kako bi nešto stekao u životu.

“Eto, to je recept. Ko se toga drži i danas će u Njemačkoj profitirat“, zaključio je Ante.

Izvor:pogled.ba