Baka Mara Gabelica iz Zmijavaca kod Imotskog najstarija je osoba u Dalmaciji, a vjerojatno i u Hrvatskoj! Točno na Malu Gospu 8. rujna ove godine napunit će 107 godina.

Rođena je davne 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, u Ivanbegovini u zaseoku Kujundžići. Sa svojih 17 godina udala se 1932. u zaseok Gabelice u Podbablju za svoju prvu i jedinu ljubav, svoga Antu koji je od nje bio stariji 12 godina. Onda su 1953. prešli živjeti u Zmijavce. Ante je, na Marinu veliku žalost, umro samo dvije godine kasnije 1955. te je ostala udovica s četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Jedan sin je, na njezinu najveću žalost, preminuo.

Eto, sve što smo dosad napisali o ovoj divnoj i vitalnoj starici to nam je rekla upravo ona kad smo je posjetili u njezinoj kući u Zmijavcima. I još nešto – možda će se mnogi pitati otkud tolika sigurnost za tako staru ženu tvrditi da će na Malu Gospu ove godine navršiti 107. godinu. Rekla bi baka Mara: “Nemoj, moje dite, praviti račun s Bogom.” Ni na kraj pameti nam to nije, pogotovo nakon što nas je povukla za ruku da odemo u obližnji vinograd da nam pokaže kako obrezuje loze i čupa mladu kapulicu, pa kako miriše procvjetale trešnje oko kuće i govori “evo, meni moga prolića”…

Na početku našega razgovora, u ovo pandemijsko vrijeme, prvo nam se nametnulo pitanje je li se cijepila protiv koronavirusa?

– Jesam, prvi put i jedva čekam sada u petom misecu primit i drugu dozu da i to skinem s glave! Ja ti se inače uvik cipin protiv gripe. Sada su me cipili s onom Astrom za ovu bolest, koronu, i evo me – živa sam i zdrava!

Baka Mara dobrog je zdravlja, služi je i vid, još je čvrsta na nogama i vedroga je duha. Pitamo je kako je dogurala do 107., čemu to može zahvaliti, što radi, je li ikada bila u bolnici, kod liječnika, jednostavno – da nam otkrije recept svoje iznimne dugovječnosti…

– Sine moj, rodila san se četrnaeste kada je započeo onaj Prvi rat. Unda proživila Drugi pa i ovaj treći – veli baba Mara, a onda ju je prekinula nevjesta Marija: “Bako, to nije treći, već Domovinski rat.”

– Je, je, tako je, naš rat, Domovinski, tako je, di smo mi pobijedili, je l’ tako… – nastavlja baka Mara.

Njezina nevjesta Marija bila je udana za Marina sina koji je, nažalost, umro. Punih 48 godina živi s bakom Marom. O tome Marija zbori:

– Da, punih 48 godina smo zajedno i nikada se nismo k’o svekrva i nevjesta čuli, podigli jedna na drugu glas. Kada sam se ja razboljela, ona ti je sa mnom išla u Zagreb, ostala cijelo vrijeme dok sam primala terapije. Bili smo kod njenoga drugoga sina i unuka. Ma, ne da sada nešto uveličavam, ali mi je kao majka…

– Je, je, bolja mi je od ćeri, dite moje, Bog joj dao zdravlje! – hvali nevjestu baka Mara.

A Marija nastavlja:

– I tako, ja vam s njom odem u polje, još reže i lozovinom veže loze. Ne voli sjediti sama u kući pa onda nas dvije sjednemo u auto i odosmo… Ima 26 godina da je umro njezin sin, moj muž, i mi vam se držimo zajedno k’o jedno biće. Djeca otišla svatko za svojim poslom, srećom kćerka Maja je blizu pa nam dođe s djecom i razonodi nas, ali smo nas dvije same. Funkcioniramo k’o najtočniji sat. Bi ona i danas išla i vlakom, autobusom, gdje ja, tu i ona.

A mi opet pitamo baku Maru o receptu njezine dugovječnosti…

– Nema ti, sine moj, tu neke velike pameti nego se moraš držati samo one pametne –​ triba malo isti, triba malo piti, triba puno raditi, triba puno plakati. Sve sam ja to prošla. Unda, puno sam radila, puno, svašta sam volila radit i manila grm, sadila duvan, šušanj kupila, dvi krave, ovce i koze uzgajala, okopavala vinograd i kumpire, loze vezala, brimenja nosila na leđima, gojila četvero svoje dice, uputila ih poštene u svit. Unda sam i klačinu palila, kupila stine, čuvala vatru tri dana, sve sam ti ja to sama, moj sine, radila… Nikad se nisam pridala!

– A šta sam ila! Pa malo juhe, ko će dati svaki dan juhe i manistre, nego grzdulje, divljeg zelja, kapule, kruva, pure. A imala san i dobrog čovika, moga muža i to ti je rana, moj sine. Nikada me đavlu nije prida, uvik mi je dobar bio te 23 godine koliko smo živili zajedno, pokoj mu duši, sto puta. On bi mi pomaga i bio je dobar. Eto, koliko sam udovica, nikad krivim putem pošla nisan.

Jeste li ikada bolovali, odlazili liječniku, bili u bolnici?

– A šta me je bolilo? Pa najviše glava, unda bi popila tabletu i to bi prošlo. A bila san i u bolnici. Jednom me je moja krava potegnula i ja san pala, slomila nogu. Eto, i sada u nozi iman željeznu šipku skoro 40 godina. Neka stoji, ne smeta mi. A ovako nekih težih bolesti, fala Bogu, nisan nikada imala. A tablete pijem za tlak, ali samo pola, ne triba mi više. Nego, ne smi se s njima stati… Kada se minja vrime, malo mi tu u kolinu vrti, unda ja oden u vinograd s neviston, oden učupat trave pa unda dođe da triba povezat loze, sve ti ja to pomognem – veli nam starica Mara.

I što još napisati o četrdesetak minuta druženja s babom Marom?! Možda i to da je uputila poljubac mjesnom poštaru koji joj je donio novac, možda o tome da nam je nekoliko puta rekla “daj, sine, peticu!” pa ispružila cijeli dlan i poput djeteta se smijala. Rastali smo se s obećanjem da ćemo doći na Malu Gospu, 8. rujna, na proslavu 107. rođendana. To se ne smije propustiti.

‘Nikad nisam imala fibru‘

Maja, unuka bake Mare, najviše nam je pomogla da realiziramo ovaj razgovor. Otkrila nam je i da joj baka ima još sina i jednu kćer u Zagrebu, potom još jednu kćer u Imotskom, osmero unučadi, dvanaestero praunučadi i jednoga prapraunuka.

Već godinama redovito (ako svi zaborave, ona neće) pije i vitamin B complex i Omega kapsule… Cijepila se protiv koronavirusa sredinom veljače i nije imala nikakvih nuspojava.

Nikada, kaže, nije imala fibru! Dobro spava i ima odličan vid. Samo stavi naočale kada plete, nešto slabije čuje (“Bolje da manje čujem”, reći će), redovito gleda turske serije, voli TV program, uživa kada dođu unuci i praunuci, jednostavno voli društvo, zafrkanciju i smijeh.

Slobodna