Fantomski non-paper o mogućoj promjeni granica BiH, koji je inicijalno pripisan slovenskom premijeru Janši i drugim “mračnim” europskim snagama – postigao je cilj. Skrenuo je pozornost na duboku nefunkcionalnost države BiH, vratio BiH na dnevni red europske politike. Inicirao je svojevrsni politički brainstorming izvukavši na površinu i srpske, i bošnjačke, i hrvatske političke stavove, potaknuo europske aktere međunarodne politike da pošalju poruku o nemijenjanju granica… U tijeku je nova faza ove sapunice: preuveličavanje ratne opasnosti u BiH, a kako bi se osigurala vlastita uloga u prevenciji izmišljene ratne opasnosti. Opet se ponavlja mantra: “Ponovno se zvecka oružjem kao devedesetih.”

To sadašnje “zveckanje oružjem” vrlo je različito od onog iz devedesetih. To ne znači da i BiH i zapadni Balkan nisu dio širega globalnog “rata” za novo geopolitičko resetiranje svijeta. No krenimo redom. Zašto se rat iz devedesetih u BiH danas ne može ponoviti u istom obliku, kao rat za teritorije i rat za granice? Vrlo jednostavno: zato što nema tko ratovati i zato što nema za što ratovati. Glavni akter tadašnjeg rata bila je JNA, po snazi naoružanja tada četvrta vojska u Europi, čije se vodstvo u vremenu urušavanja komunizma u Europi i raspada Jugoslavije najvećim dijelom stavilo u službu velikosrpskog projekta, odnosno provedbe Memoranduma SANU. Takve vojske na prostoru bivše Jugoslavije više nema.

Drugo, devedesetih je na cijelom prostoru bivše Jugoslavije postojao ogromni ljudski potencijal za rat kao rezultat obveznog vojnog roka, svi odrasli muškarci preko noći su (opet) mogli postati vojnici. Današnji odrasli muškarci (i žene) na tom prostoru pušku su uglavnom vidjeli samo na filmu. A nema ni političkog potencijala za rat, jer se svi politički ciljevi ostvaruju na druge načine. U tim pričama o novom “zveckanju oružjem” u BiH, kao glavni konflikt se apostrofira srpsko-bošnjački sukob, odnosno sukob Dodikove koncepcije izlaska Republike Srpske iz BiH i Izetbegovićeve koncepcije unitarne BiH. Ali, kada bi i imali resurse i volju za ostvarenje tih svojih ciljeva ratnim putem, nije im to dopušteno, jer je NATO (čitaj SAD) od Daytonskog sporazuma do danas stvarni nadzornik mira u BiH. Svaki novi ratni sukob u BiH (veći od lokalnih čarki) bio bi zapravo poraz NATO-a i SAD-a.

Uostalom, i novi srpski politički projekt, Memorandum SANU 2, duboko se prilagodio mirnodopskom osvajanju utjecaja i s političkog koncepta osvajanja teritorija i “ujedinjenja svih srpskih zemalja” prešao je na koncept “srpskog sveta”, odnosno osvajanja političkog utjecaja u drugim državama. Provode ga uspješno ne samo u BiH, već i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji…

Zbog svega toga strašenje novim ratom u BiH je nerealno i preuveličano. Ali ne događa se ni to bez razloga, baš kako ni fantomski non-paper. Oba su spina u funkciji političkog buđenja zapadnog Balkana u sklopu velikog političkog “rata” za novi svjetski poredak. Ciljevi toga velikog “rata” za upravljanje Svijetom mogu se iščitati i iz tonova ministarskog sastanka grupe G7 (SAD, Kanada, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Japan) koji je ovih dana održan (uživo) u Londonu.

Prioritet je nove Bidenove administracije: pridobiti najsnažnije države zapadnog svijeta, uključujući i Europe, za zajedničko sudjelovanje u zaustavljanju kineske ekspanzije utjecaja i za ograničenje ruskog političkog i energetskog utjecaja u Europi. Sadašnja njemačka politika najsnažniji je europski zagovornik mekšeg pristupa i Kini i Rusiji, što se preslikava i na tzv. vanjsku politiku EU-a. No pitanje je trenutka i izbora u Njemačkoj kada će se i takva njemačka politika prilagoditi novom zapadnom trendu.

Prevedeno u naše regionalne i lokalne termine, interes američke politike u jugoistočnoj Europi jest: zaustaviti kinesku ekspanziju zaustavljanjem projekata u sklopu kineskog osvajačkog projekta “Jedan pojas – jedan put” i potisnuti politički i energetski utjecaj Rusije s tih prostora, a ne mijenjati vanjske, a još manje unutarnje granice po Balkanu. U tom odvraćanju od Kine i Rusije, kao kolateralni profit mogu se dogoditi i neke promjene u ustroju BiH, ali nikako dramatične.

Vučićeva Srbija će izvjesno sa SAD-om nastojati najpovoljnije utržiti svoja obećanja o distanciranju od bratske Rusije i Kine i već dobiva placet za veći utjecaj na Balkanu u zamjenu za obećanja. Dodik će slušati Vučića. Bošnjačko vodstvo nastoji odgoditi ili sebi prilagoditi promjene izbornog sustava, tradicionalno igrajući na kartu žrtve. Hrvatska, kao i Hrvati u BiH, u posljednje vrijeme ističu kako je hrvatsko viđenje reformi u BiH identično američkom. I to je dobro.

Međutim, u ovom suvremenom “ratu” mnogo jača karta za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa je svrstavanje uz SAD i distanciranje prema kineskim projektima i ruskom energetsko-političkom utjecaju nego to što Plenković ili Milanović misle o entitetima i kantonima u BiH. Cijeli ovaj veliki “rat” na lokalnoj razini se zapravo svodi na – svrstavanje. I nije svejedno hoće li se Hrvatska svrstati uz SAD izravno i sada. Ili će to učiniti “na guranje”, za godinu dana, preko Njemačke i njezine nove vlade. Zapravo, i idealno bi bilo da je to učinjeno još jučer.

Piše Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr