Najprije je jedan naš Nadbiskup objavio poziv raznim katoličkim visokim školama u RH i u BiH da će se i ove godine održati Ljetna škola teologije u Dubrovniku, i to s pet predavača, među kojima i poznata širiteljica „feminističke teologije“. Potom se taj Nadbiskup 17. svibnja 2021. javno ispričao, sam u ime Crkve, što se homoseksualci osjećaju odbačeni od Katoličke Crkve.
Na to je bilo više reakcija i komentara po raznim portalima, a čini nam se najznačajnijima pet članaka koji su se pojavili u četiri susljedna dana u razumskom, kritičkom i katoličkom rječniku i duhu. Navodimo ih po redu i u što sažetijem obliku upućujući na cjelovite tekstove njihovih autorica i autora, piše biskup emeritus Ratko Perić za portal Crkva na kamenu.
Snježana, dan prvi – 19. svibnja. S člankom „Theologia ragusina – vrhunska teološka podvala, drugi čin“ na Portalu katoličkih teologa, prof. Snježana Gladić Majdandžić, urednica istoga portala, podsjeća da je uvijek bilo u Crkvi žestokih rasprava u kojima su se bistrili pojmovi oko najuzvišenijih tema. Raspra nemalena danas se vodi između dviju temeljnih struja: jedna je za „očuvanje Tradicije i vjernost Objavi“, a druga je za čitanje Objave modernijim očima i revidiranje Predaje, što se poistovjećuje s „prilagodbom Crkve svijetu“. Riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić u posljednje vrijeme povlači neke poteze koji „sablažnjavaju velik dio vjernika. A kako stvari stoje, vjerojatno ne i Papu“. Nadbiskup je nedavno izazvao javnost dvama potezima: najavom Ljetne škole teologije, od 17. do 24. srpnja 2021. u Dubrovniku i javljanjem u povodu Međunarodnoga dana borbe protiv homofobije, 17. svibnja. Ovogodišnja Ljetna škola nadovezuje se na onu iz 2019., na koju je tadašnji mjesni biskup Mate pozvao Tinu Beatie „koja je poznata kao zagovarateljica pobačaja, homoseksualnih unija, rodne ideologije, ređenja svećenica i drugih zastranjenja“. A ove godine pozvana je Teresa Forcades, feministička teologinja, benediktinska monahinja poznata „po odobravanju pobačaja, homoseksualnih unija i sličnim aberacijama“. Urednica reflektira nad Nadbiskupovom rečenicom kako mu je žao „osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba“. Iako Nadbiskup nije jasan u svome iskazu, ona upozorava da ne odgovara istini da se većina vjernika odnosi agresivno i nasilno prema homoseksualcima, nego ili „nezainteresirano“ smatrajući takva ponašanja privatnom stvari ili zainteresirano da im se pomogne u smislu istinske ljubavi prema bližnjemu da se riješe toga mučnoga kompleksa. Urednica oštro razlučuje i pita što se krije u Nadbiskupovu zauzimanju za homoseksualce: ispovjedna pomoć i izlazak iz grijeha ili „kao pratnja, a time i potpuno podržavanje njihova načina života“? Sumnja je posijana, veli ona, posebno što njegov krug objavljuje kako je Nadbiskupova izjava jeknula u svijetu. Podsjeća da je Kongregacija za nauk vjere dala odgovor na upit o blagoslivljanju istospolnih unija, protiv čega se digla kuka i motika u Njemačkoj i Austriji, na što Nadbiskup nije reagirao. Ona ističe da je utješno da velika većina vjernika u nas reagira na Uzinićevo nametanje ideja koje raskidaju „poveznicu s Objavom i crkvenom Tradicijom“.
Goran, dan drugi – 20. svibnja, javio se Goran Andrijanić na portalu Narod.hr osvrtom „Nadbiskup Uzinić ne osjeća oprez pred manipulariziranim narativom“, gdje kaže da je u 20 godina svoje novinarske službe susreo jednu jedinu „vjerničku osobu koja bi se prema homoseksualcima odnosila s pogrdom, mržnjom i agresijom“. Nadbiskup Uzinić u svojoj spomenutoj izjavi daje dojam da je riječ o „katoličkoj homofobnosti“. A negativan je dojam još jači ako se ima u vidu kontekst njemačkoga kaosa u kojem dio Crkve odbija poslušnost Svetoj Stolici. O kakvu se „obzirnu pastoralnom vodstvu“ takvih osoba radi? O postupnu popuštanju homoseksualnim zahtjevima koji su vođeni grijehom ili o potpunoj apstinenciji? O zahtjevima takvih „udruženih osoba“ koje posvajaju dijete: je li one „diskriminiraju“ ili su takva djeca diskriminirana kada ih se baca u razne eksperimente zbog nečijih „emocionalnih egzibicija“? Na pitanje treba se odgovoriti duhovnim vodstvom s točnim jezikom Evanđelja, a ne jezikom politike i po mjerilima ovoga svijeta i „njegovih korifeja“. Katolički novinar upozorava da Nadbiskup nije oprezan pred manipulacijama suvremenoga narativa o homoseksualnosti, specifičnije o homofobnosti.
Nikolina, dan treći – 21. svibnja, profesorica komparativne književnosti i povijesti, Nikolina Nakić, na svome Facebooku, tumači nastup nadbiskupa Mate koji smatra da je suočavanje homoseksualaca s govorom mržnje „njihova svakodnevica“. Nadbiskup zna da homoseksualnost nije grijeh, ali da ispunjenje istospolne strasti jest „u nebo vapijući grijeh“. Nadbiskup Mate kao primjer uzima „diskriminaciju homoseksualaca“, a ne primjerice „genocid nerođenih beba – 42 milijuna njih godišnje neće se roditi i neće hodati ovom zemljom“, veli Nikolina. Isto tako Nadbiskup ne spominje ismijavanje i progon praktičnih katolika u Hrvatskoj – „to što se radi konzervativnim prvacima javne scene toliko je degutantno da je nevjerojatno da katolički biskupi javno ne staju u njihovu obranu“, jer upravo „ti hrabri laici nose na svojim plećima teret borbe za kršćanske vrijednosti“. Navodi poimence primjere Željke Markić i Vice Batarela. Profesorica zaključuje obuhvaćajući i druge biskupe: „Sve dok hrvatski biskupi ne stanu uz istinu i narod baš poput Stepinca nekad, beskompromisno, hrabro i čvrsto, ne možemo od puka očekivati da krene ispravnim putem“.
Ivan, također dan treći – 21. svibnja, javio se doc. dr. Ivan Poljaković na portalu katolik.hr s naslovom „Nadbiskup Uzinić se priklonio dženderistima“, a u rubrici: „Pseudokatolicizam“. Poljaković uvodno navodi da većina istospolaca ne pripada LGBT udrugama jer te i takve predstavljaju „samo one agresivne podupiratelje dženderističke ideologije“ i zato se Nadbiskup obraća „LBGT aktivistima“. Da je Nadbiskupu stalo do istinske pomoći osobama s istospolnim tendencijama, onda bi ih upozorio na nauk Katoličke Crkve o tome i odvraćao bi ih od sodomije koja je jednako osuđena i u Starom i u Novom Zavjetu. Kritičar upozorava da je Međunarodni dan homofobije izum udruge ILGA, kojoj je sržna nakana, između ostaloga, „istospolni brak“ i „posvojenje djece od takvih istospolnih partnera“. Profesor upire prstom u kontradikciju u Nadbiskupovu pristupu homoseksualnim osobama koje Crkva navodno odbacuje, tako da brižni Pastir ne razlikuje radi li se o LGBT udrugama ili o stvarnim istospolcima koji se bore da se oslobode takve neuredne strasti koja ih muči. Navodi jasno učenje i stajalište dvojice kardinala Müllera i Bozanića. Profesor poziva Nadbiskupa da uvidi da u Hrvatskoj „istospolci nisu diskriminirani“, nego su „diskriminirani katolici koji se usude reći istinu, onako kako to naučava Katolička crkva“. Istospolnost ulazi, prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, u duševne bolesti. Profesor vidi u neku ruku licemjerje Nadbiskupovo ako se traži u ime Crkve oproštenje od LGBT dženderista, jer Crkva se uvijek skrbila za istospolne osobe koje su se željele riješiti svoje muke i njima se ne treba ispričavati jer im je uvijek pomagala, a od LGBT dženderista ne treba tražiti oproštenje nego im se treba suprotstaviti. Ili još zaoštrenije, profesor promatra Nadbiskupa u svjetlu Amoris laetitia i pita ga: „Kome to Crkva treba ‘zajamčiti pastoralno vodstvo’, osobama koje pate od istospolne privlačnosti, ili LGBT aktivistima, tj. dženderistima – zakletim neprijateljima Katoličke crkve?“
rf, dan četvrti – 22. svibnja, potpisnik inicijalima daje naslov svomu članku na miportal.hr: „O istupu nadbiskupa Uzinića: jasnoće nam treba, jasnoće!“ Potpisnik na jednom mjestu piše: „kao vjernici od pastira smijemo očekivati“, pa se može zaključiti da je i sam laik, a u članku govori o tekstu u kojem Nadbiskup moli oproštenje od homoseksualnih osoba koje nemaju razumijevanja od Crkve, i o kontekstu Međunarodnoga dana borbe protiv homofobije. U tekstu nije jasno, veli auktor, kako Nadbiskup moli oproštenje u ime cijele Katoličke Crkve, kad ona nije pod njegovom jurisdikcijom. U tome tekstu o homoseksualcima nije jasno što znači „obitelj“. Osim toga, nejasno je što znači blagoslivljati istospolce: ako se to čini pojedinačno da im se pomogne izvući iz krize, to je u redu, ali „blagoslivljati“ njihove neuredne veze i udruživanja, znači blagoslivljati grijeh! Konačno, Bog jest milosrđe, ali je ujedno pravedan sudac, koji će suditi žive i mrtve.
Osvrt. Željeli bismo iznijeti svoje dojmove o ovim pročitanim člancima katoličkih intelektualaca, vjernika, teologa.
Prvo, vjernik, svećenik, biskup istinski se začudi kako ovako navedeni katolički laici sukcesivno, i u biti komplementarno i harmonično, brane Katoličku Crkvu, njezinu vjeru i moral, od jednoga katoličkoga Nadbiskupa, koji bi svojom službom jasna naučavanja trebao predstavljati Krista, a evo upao u dvoznačje pa ne razlikuje ili ne želi razlikovati udruge LGBT-a od istinski istospolnih muka kojih se takvi nositelji žele riješiti i živjeti po naravnom, Božjem zakonu. Ili se preuzvišeni Prelat namjerno upustio u takvu dvogranu igru da postigne neke druge ciljeve, umjesto da u svome crkvenom nauku bude evanđeoski i kristalno razgovijetan kako mu se dolikuje i kako se to od njega očekuje?
Drugo, takav se vjernik, svećenik, biskup ujedno zadivi s kojom vjerničkom dobrostivošću, teološkim znanjem i kršćanskom kulturom kao Kristovi vjernici laici, svaki na svoj vlastit način, s vlastitim izričajem, ljudskom inteligencijom i emocijom, odgovaraju i Nadbiskupa pozivaju da izađe iz svoje kontradikcije i služi se jasnom dikcijom ljudske logike, kršćanske moralke i crkvene dogmatike na dobro vjernika i svih primatelja svoje poruke. I neki od njih ujedno pozivaju hrvatske biskupe da čvrsto stanu uz istinu i narod poput blaženoga Stepinca koji je bio i uz istinu i u narod, i to kada je bila „Crkva šutnje“, a danas niti je “Crkva šutnje” niti je na djelu “željezna zavjesa”!
Treće, ti intelektualci laici, svaki sa svojim primljenim i prakticiranim darovima Duha Božjega, znaju što vjeruju, znaju jasno reći što u sebi nose i za ono što znaju i vjeruju javno i napismeno svjedoče, svjesni da time, svaki prema svomu društvenom i crkvenom stanju i znanju, žele pridonijeti dobrobiti Katoličke Crkve kojoj su ugledni članovi.
Četvrto, prema svom znanju, kompetentnosti i ugledu laici „imaju slobodu, a katkada i dužnost da reknu svoje mišljenje o stvarima koje se odnose na korist Crkve“ (LG 37). Ovakvi su katolički intelektualci ne samo poželjni u našoj javnosti nego su s interesom i radošću čitani i komentirani kada to čine „istinoljubivo, hrabro i razborito, s poštovanjem i ljubavlju prema onima koji radi svoje svete službe predstavljaju Krista“ (Isto). Ovakvi se intelektualci ne boje, nego odlučno-ljudski i razumno-vjernički nastupaju, objavljuju i ne daju se „ušutkati“ (Dj 18,10) ni od kakve ovosvjetske medijatike i ne dršću ni pred kakvim višezvučjem koje isukanim mačevima brani „duh ovoga svijeta“!
Peto, kada bismo imali Školu ovakvih intelektualaca, teologa, laika, koji bi ovako smjelo i zdravokritički reagirali na ovakve pozive na „Ljetne škole teologije“ i na javna traženja „oproštenja od homoseksualaca“ u ime Crkve, onda nam doista ne bi trebale ni dubiozne Ljetne škole ni molbe za oproštenjem u ime Katoličke Crkve koja ne osjeća da je uvrijedila osobe koje doživljavaju sklonost istomu spolu, jer je prema njima uvijek pokazivala obzirno pastoralno vodstvo, a odbijala grijeh sodomije i istospolnih udruživanja. Kada bi Crkva blagoslivljala bilo kakav grijeh, ne bi bila ni Kristova, ni jedna, ni sveta, ni katolička, ni apostolska!
Ratko Perić
Izvor: narod.hr/cnak.ba