Kada Engleska istrči protiv Hrvatske na Wembleyju 13. lipnja u prvoj utakmici skupine na Euru, sjećanja će neizbježno letjeti na susret iz Rusije od prije tri godine. Hrvatska je nakon produžetaka pobijedila 2:1 i prošla u finale SP-a, a za Dejana Lovrena bio je to najveći uspjeh u karijeri. O tome je hrvatski branič progovorio u životnom intervjuu za magazin  FourFourTwo. Prisjetio se epskog pohoda do finala i najavio nastup Hrvatske na Euru, a odgovarao je i na brojna pitanja o odlasku iz Liverpoola te o svom privatnom životu.

Kako ste to polufinale okrenuli u svoju korist?

Engleska je mogla zabiti više u prvom poluvremenu, ali onda smo u pravom trenutku izjednačili na 1:1. Kada smo ušli u produžetke, osjećali smo se moćnije na terenu. Zapravo smo bili umorniji od njih, jer smo ranije igrali produžetke i pucali jedanaesterce protiv Danske i Rusije, ali ipak smo se osjećali toliko moćno na terenu i bilo je nevjerojatno vidjeti koliko trčimo, piše Index.hr.

Pobjeda protiv Engleske značila je da ćete igrati u najvećoj utakmici koju nogomet nudi.

Svi su nam stalno govorili: “Ova generacija ima puno više kvalitete od vaših prethodnika iz 1998. godine koji su bili treći na svijetu, zašto sada ne možete uspjeti?” Nakon 20 godina u Rusiji smo to konačno napravili, osjećali smo se točno ovako: “Wow, uspjeli smo.” U finalu to nismo ponovili, ali taj nastup bio je vrhunac moje karijere. Nema puno igrača koji su imali dovoljno sreće za to, čak ni puno onih vrhunskih.

Smatrate li da bi Hrvatska mogla učiniti nešto slično na Euru 2020?

Imamo taj osjećaj – ali definitivno će nam nedostajati igrači poput Marija Mandžukića i Ivana Rakitića. Još uvijek imamo izuzetno nadarenu momčad s puno energije, ali naši talenti se moraju dokazati, posebno na ovakvim, velikim turnirima. Na nama starijima je da ih pogurnemo još malo, a ako uspijemo, onda možemo stvoriti dobru kombinaciju mladosti i iskustva.

Može li Hrvatska osvojiti turnir?

Gledajte, naš je primarni cilj proći grupu. Imamo li kapacitet za naslov? Da, jer imamo talent. Ako kliknemo i ako među nama bude pravo raspoloženje, onda se može dogoditi baš sve.

Za Hrvatsku ste debitirali 2009. godine i dio ste mnogih jakih generacija. Koje su posebne osobine Hrvatske?

Igramo sa srcem – to je ono što imamo. Znamo što znači boriti se. Kad smo zajedno, potpuno smo usredotočeni na teren. Vjerujte mi, stvarno je teško igrati protiv nas. Kad smo 100 posto unutra, jedan ključni trenutak može biti presudan. Ako imate dovoljno sreće i hrabrosti da ga iskoristite, tada je sve moguće.

Ako postoji stručnjak za Englesku u hrvatskim redovima, to ste vi. U lipnju 2013. pridružili ste se Southamptonu Mauricija Pochettina iz Lyona i samo godinu dana kasnije postali igrač Liverpoola za 20 milijuna funti. Na Anfieldu ste bili dio momčadi Redsa koja je procvjetala pod Jurgenom Kloppom i na kraju osvojila Europu. Započeli ste sve osim jedne utakmice na putu Liverpoola do finala Lige prvaka 2018. godine. Nakon 185 nastupa pridružili ste se Zenitu 2020. godine. Kad se osvrnete na karijeru u Liverpoolu, što je bio ključni trenutak?

Hmm… recimo kad me Klopp izvadio iz igre nakon pola sata protiv Spursa, dok smo gubili 2:1 (u listopadu 2017., op.a). Bio sam šokiran, ali taj mi je trenutak bio presudan da promijenim nešto u mislima i radim još više. Otada sam do zadnjeg dana u Liverpoolu doslovno letio. Dva trofeja koja smo osvojili velika su postignuća. Uvijek ima nešto što zapali malu vatru i nitko drugi to nije vidio, ali ja to gledam sa svoje strane. Od tog trenutka – a to zna i Klopp – počeo sam dobro igrati.

Opišite svoj odnos s Kloppom.

Imali smo zaista korektnu komunikaciju. Naravno, on je bio menadžer, a ja igrač koji bi trebao ispuniti ono što menadžer govori, pa ponekad nismo razgovarali u najboljem raspoloženju – pogotovo dok sam bio ozlijeđen, a Klopp me trebao. Ali oprostili smo se kao prijatelji. Rekli smo jedan drugome da ćemo se zvati ako ikad nešto zatreba. Bio je to vrlo dobar, otvoren razgovor. Ponekad još uvijek pričamo. Jednom mi je poslao poruku da mu nedostajem u momčadi… ali nisam odgovorio, ha-ha.

Preselili ste se u Zenit šest godina nakon dolaska u Liverpool. Nosite dres s brojem 6 i osvojili ste šesti europski naslov Liverpoola. Pa, što ima u tom broju?

Vjerujem u sudbinu, vjerujem da se uvijek dogoditi ono što je zapisano za vas. Vjerujem da je to bio i odlazak iz Liverpoola prošlog ljeta. I prije sam bio blizu odlaska, ali jednostavno se nije trebalo dogoditi. Sada sam sretan u Zenitu.

Ranije vas je tražila Roma.

Da, pregovarali smo nekoliko puta i ne mogu ulaziti u detalje, ali bilo je prilično blizu. Na kraju sam odlučio ostati.

Žalite li zbog odlaska s Anfielda? S obzirom na njihove probleme s ozljedama, imali biste odličnu minutažu ove sezone.

Nikad. Vjeruj mi, nisam takav tip. Donio sam odluku jer sam se tako osjećao i ne gledam unatrag. Čak su i pogreške u mojoj karijeri – situacije poput: “Trebao sam učiniti ovo ili ono” – bile pogreške s razlogom. One su ono što me stvorilo u životu. Ali odlazak iz Liverpoola definitivno nije bila pogreška – u prvoj sezoni već sam osvojio dva trofeja, ruski Superkup i Premier ligu, tako da mogu biti samo ponosan.

Ubrzo nakon što ste potpisali postali ste kapetanom Zenita, a zatim ste ih odveli do treće uzastopne krune lige. Kakav je to osjećaj u odnosu na ranije uspjehe u karijeri?

Nevjerojatan, posebno jer sam bio kapetan momčadi. Izuzetno sam ponosan na svoju momčad jer smo se morali nositi s puno teških okolnosti poput koronavirusa i ozljeda. Nadamo se da ćemo u narednim godinama ispisati još više povijesti.

Kakav je osjećaj na privatnoj razini u Sankt Peterburgu?

Sretan sam, to je prvo. Došao sam tu s puno energije i imao sam sreću osvojiti trofej svom u prvom tjednu u klubu. Nakon toga imali smo uspona i padova, iako smo u ligi stalno držali prvo mjesto. Naravno, to nije nivo Premier lige, ali svejedno je prilično teško kada igrate u Rubin Kazanu krajem veljače na minus 10 i na pješčanom terenu. Tada znate da volite ono čime se bavite!

Kakav vam ide s ruskim jezikom?

Razumijem dosta, čak i od samog početka kad sam stigao. Još uvijek sam pomalo sramežljiv, iako me ponekad nije briga ako kažem nešto pogrešno. Barem se trudim i oni to znaju. Nema poteškoća, jer u klubu imamo igrače koji govore francuski, njemački, engleski, hrvatski… To je odlično jer mogu razgovarati s bilo kim na bilo kojem jeziku.

Zimska pauza u Rusiji je posebno iskustvo, kako ste to doživjeli? 

Prvo je to bio šok za moje tijelo jer sam imao mjesec dana odmora. Bilo je kao: “Što je sad ovo.” Tijelo mi se nekako treslo, kao da mi treba Boxing Day da u prosincu odigram četiri utakmice u sedam dana. Prvi put nakon otprilike 12 godina imao sam mjesec dana pauze, ali na kraju je bilo lijepo.

U to vrijeme vašu zemlju je pogodio potres magnitude 6.4, usmrtio je sedam ljudi i tisuće ostavio bez domova. Osobno ste pomogli žrtvama nudeći im smještaj u svom hotelu u Novalji. Imali ste samo tri godine kada ste s obitelji pobjegli u Njemačku od rata u bivšoj Jugoslaviji. Možete li se sjetiti gdje ste bili kad se dogodio potres?

Bio sam na autocesti s ocem i sinom. U jednom je trenutku moj otac rekao da je osjetio kako se nešto trese. Rekao sam: “To je auto, ne znam.” Sekundu nakon toga primio sam 10-ak poruka, ljudi su me ispitivali je li sve u redu i jesmo li dobro. Nisam imao pojma što se događa. Moja je supruga bila kod kuće s našom kćerkom i rekla mi je kako su svi iznenada izjurili vani – oko milijun ljudi u Zagrebu, svi na ulicama, čekali su da završi trešnja. Bilo je stvarno jako zastrašujuće. Pokušao sam se odmah vratiti kući s autoceste, ali trebalo mi je sat i pol za put od 15 minuta. Svi su u ogromnoj panici bježali iz Zagreba. Supruga i kći ostale su na cesti nekoliko sati, nitko nije želio ući nazad u kuću. Sve su telefonske linije bile mrtve pa je to bila katastrofa. Na kraju smo čuli da epicentar uopće nije bio u Zagrebu, manji gradovi poput Gline i Siska bili su teško pogođeni. Oko 50 tisuća ljudi ostalo je bez domova.

Što ste napravili? 

Moja supruga i ja otišli smo u naš obiteljski hotel i tamo smo pomogli mnogima. Hotel je na otoku, ali mostom je povezan s kopnom. Ljudi su samo željeli otići, a mi smo im mogli ponuditi smještaj. Imamo pet ili šest obitelji koje su ostale. Ja i moja obitelj s nekoliko volontera svakog smo dana posluživali hranu, a otac, ujak i ja prali smo tanjure nakon ručka i večere, čistili podove, spremali krevete. Bilo je to dobro iskustvo u tom pogledu. Nitko to nije planirao ni želio, ali ispunilo mi je srce. Obitelji su barem imale mir, iako im je bilo teško. Imali smo, primjerice, jednu obitelj u kojoj je žena bila u osmom mjesecu trudnoće. Cjelokupna situacija u zemlji bila je potpuna katastrofa. Bio je to već drugi potres, jedan veliki dogodio se početkom 2020. godine. Obitelji iz mog hotela sada su pronašle sigurna mjesta za daljnji život, ali mnogi od njih neće se vratiti u svoje gradove.

Koliko vas je ta situacija podsjetila na vlastitu mladost kad ste dva puta bili prisiljeni napustiti dom?

Zbog tog iskustva sam to sve i učinio, jer znam kako je kad nemaš sigurnost u životu. Znate, Bog mi je nešto dao i uvijek sam vjerovao da mi je dužnost vratiti to na pravi način. Teško je to objasniti, ali zasigurno sam u određenim trenucima svog života doživljavao povratne emocije o onome što mi se dogodilo tijekom djetinjstva. To je možda bio strah od nesigurnosti, ili strah da neću moći platiti račune za sljedeći mjesec…

Mučili smo se, pogotovo kad smo dolazili u Hrvatsku, u početku je mojoj majci i ocu bilo jako teško naći posao. Mnogi od tih ožiljaka ostali su u meni i oni su me učinili čovjekom kakav jesam. Znam što trebam i želim i imam snagu volje, iako sada imam sve u životu. Još uvijek želim pokazati svima da to mogu, bez obzira o čemu se radi, o nogometu ili nečemu osobnom. Ako uspijete proći kroz takve borbe, bit ćete čudovište u životu. Puno je igrača koji su morali proći teške trenutke u životu, ali zato su na kraju uspjeli.

/HMS/