U javnosti se često koristi sintagma da je Hrvatska „zemlja s četiri milijuna izbornika”, a za njom je znao posegnuti i trenutni izbornik „vatrenih” Zlatko Dalić. No, iako se njome želi podcijeniti mišljenje “običnih ljudi” i dati do znanja da u svakom trenutku postoji jedna osoba sposobna donositi odluke o tome kako će reprezentacija izgledati, razumljivo je da će svaki navijač koji proživljava sve one lijepe i tužne trenutke s igračima kao da su njegovi imati nešto za reći.
PIŠE ANTONIO JURIČIĆ/slobodnadalmacija.hr
Uostalom, i izbornici i igrači uvijek navode navijače kao svoje glavno „pogonsko gorivo”. Zbog toga ima smisla da će u jednoj maloj, ali nogometno strastvenoj zemlji svi imati nešto za reći i soliti pamet onima koji se nalaze na izborničkoj poziciji. Jer, reprezentacija nije samo Dalićeva, Modrićeva ili HNS-ova (barem ne bi trebala biti), reprezentacija pripada svima.
Pritom je jasno da će od svih argumenata tih četiriju milijuna izbornika neki biti totalno promašeni ili doneseni na temelju premalo informacija. Zapravo, vjerojatno je da će većina argumenata biti upravo takva. Ipak, nastup Hrvatske na ovogodišnjem Euru širom je otvorio vrata za opravdano preispitivanje izbornikovih odluka, ne samo zbog onoga što se događalo na samom turniru, već u kontekstu svega što se proteklih godina događalo s reprezentacijom.
Krenemo li od zadnje linije, prvo u pitanje dolazi situacija s Joškom Gvardiolom. Ne zbog njegovog pijenja vode za vrijeme igre i napuštanja svoje pozicije nakon čega su Španjolci zabili svoj treći gol, ni zbog njegovih pogrešaka na prvenstvu. Zapravo, oko samog igrača ne treba puno raspravljati, već u fokus treba staviti njegov reprezentativni put.
Gvardiol je za A reprezentaciju debitirao u prijateljskoj utakmici s Belgijom 9. lipnja, a onda je na Euru postao standardan lijevi bek. Dalić se na tu opciju odlučio nakon ozljede Borne Barišića, ali ni njegova odluka nije toliko sporna izvan konteksta, koliko je cijela priča oko te pozicije u reprezentaciji nelogična.
Nakon što je Dalić na toj poziciji godinu i pol dana povremeno testirao Darija Melnjaka iz Rizespora, na kraju ga nije ni pozvao na EURO, a tamo je kao nominalno treći lijevi bek otišao Domagoj Bradarić. On, pak, nije uopće dobio priliku te je u jednoj utakmici završio čak i na tribinama. Da se razumijemo, teško je tvrditi da je Bradarić trebao dobiti priliku ispred Gvardiola, s obzirom na to da je od početka ove godine za Lille odigrao ukupno 723 minute, od čega više od trećine otpada na kup. Ovdje je stvar u tome što se problem lijevog beka evidentno godinama pokušavao riješiti bez ikakvog plana, zbog čega je i Gvardiol iz vedra neba neplanski odigrao 370 minuta na Euru.
Druga stvar koja se zamjera Daliću je forsiranje Ante Rebića, a nezadovoljstvo javnosti kulminiralo je kada je on jučer u 38. minuti odlučio izaći iz igre kako bi zamijenio kopačke, dok je Sarabia zabijao za 1:1. No, taj je njegov potez najmanje bitan u cijeloj priči.
Dalić je Rebića u prva dva susreta odlučio staviti u vrh napada i od njega očekivao da će uspjeti zadržati loptu okrenut leđima prema golu i odsječen od ostatka ekipe te da će možda dočekati koju loptu u prostor i pokazati ono u čemu je najbolji. No, bilo je jasno da to neće uspjeti, dok je to također i dokazano protiv Engleske. Uostalom, čak se i Bruno Petković na prvenstvu mučio u toj ulozi na koja je u suštini njemu prirodna.
Jednostavno, Hrvatska nije imala jasan plan i dobru strukturu u fazi napada da bi se Rebić mogao snaći u toj ulozi, zbog čega su kritike na tu izbornikovu ulogu sasvim opravdane. S druge strane, izostanak Ivana Perišića za susret sa Španjolskom značio je da će se njegova pozicija na lijevom krilu morati popuniti i bilo je logično da Dalić ponovno posegne za Rebićem. Milanov napadač odgovorniji je u fazi obrane od primjerice Brekala, dok je jasno zašto je izbornik smatrao prevelikim rizikom odlučiti se za Oršića od prve minute.
Ipak, Dinamov krilni igrač je svojim ulaskom unio novu energiju i bio glavni pokretač uzdizanja „vatrenih” iz rezultatskog ponora, zbog čega je i u online anketi „Slobodne” izabran za najboljeg igrača Hrvatske u jučerašnjoj utakmici. No, ako već ne treba zamjerati Daliću što ga nije poslao na teren već od prve minute, definitivno ga je trebao uvesti u igru prije 67., jer je bilo jasno da je ekipa u fazi napada bezidejna i rigidna te da će se situacije trebati rješavati prvenstveno individualno, a ne kroz igru ili loptom u prostor.
No, za razliku od Oršića, koji je ušao tek tada, Andrej Kramarić dobio je priliku odmah na početku drugog dijela, a Dalić ga je stavio na poziciju najisturenijeg napadača. I upravo Dalićev tretman Kramarića na ovom Euru zaslužuje možda i najveće kritike te ostavlja dojam da je hrvatski izbornik ovoga puta „podvio rep” pred igračem, za razliku od SP-a u Rusiji kada je Nikolu Kalinića poslao kući zbog iskazivanja nezadovoljstva.
Hoffenheimov napadač je još prije početka prvenstva imao jedan pasivno-agresivni medijski istup u kojem je poručio Daliću da želi igrati i da je jasno koja je njegova najbolja pozicija – ona iza najisturenijeg napadača. Ali dok Kramarić u kontinuitetu pruža odlične predstave u Bundesligi, kontekst igranja za Hoffenheim neusporediv je s onim nastupanja za hrvatsku reprezentaciju. A već je i pticama na grani jasno da „hrvatski Kramarić” nije ni blizu „Hoffenheimovog Kramarića”.
Dalić mu je ipak odlučio izaći u susret te ga protiv Engleske staviti na poziciju desnog krila, protiv Češke iza najisturenijeg napadača, a onda u 46. minuti susreta osmine finala gurnuti u sam vrh napada. No, Kramarić na nijednoj poziciji nije bio pretjerano koristan.
Protiv Engleske je u fazi napada bio gotovo nevidljiv, a u obrani nedovoljno odgovoran, dok je Vlašićeva partija protiv Škotske na poziciji desnog krila pokazala koliko ju je Kramarić loše odigrao. Protiv Češke nije uspijevao povezati vezni red i napad, niti zaprijetiti protivničkom golu iz drugog plana, kao što to radi u Hoffenheimu, a Hrvatska je u tom susretu najbolje izgledala kada je u igru umjesto njega ušao upravo Vlašić.
Protiv Španjolske, realno, nije ni trebalo od njega puno očekivati, ali je svejedno u šestoj minuti prvog produžetka imao priliku dovesti Hrvatsku u vodstvo i opravdati sve svoje izjave prije turnira te na neki način začepiti usta kritičarima. On je, pak, uputio prosječan udarac koji je Unai Simon uspio obraniti iz čistog razloga što je reagirao logično u toj situaciji. Kramarić, naravno, nije kriv što mu je vratar obranio udarac, ali netko tko se u medijskim istupima uspoređuje s Davorom Šukerom takve stvari jednostavno mora zabiti.
Jedan od problema koji se u velikoj mjeri zanemarivao u javnom prostoru, iako ga je i sam Dalić stalno potencirao, jest taj prokleti visoki presing. Teško je više nabrojati utakmice nakon kojih je izbornik rekao kako je nezadovoljan kako mu je momčad izgledala u presingu, a tako je bilo i jučer. Hrvatska je u većini slučajeva kada se nije branila u srednjem bloku djelovala kao da je samo postavljena visoko, bez želje za oduzimanjem lopte, što je glavni cilj presinga. Španjolci su zbog toga u pravilu probijali linije, što okomitim dodavanjima, što kombinacijom nekoliko kratkih pasova, što jednostavnim iznošenjem lopte igrača iz zadnje linije kojeg nitko od Hrvata nije zatvarao.
Možemo ponovno potencirati i kašnjenje s uvođenjem Šime Vrsaljka, nakon što je igra s tri braniča ispunila svoju svrhu, ali i sam Dalić je priznao da je pogriješio u toj situaciji.
– Tu sam zakasnio. U produžecima smo se vratili na četvoricu u obrani, jer mi smo zadnjih pet minuta igrali s trojicom, dali smo sve u napad i onda smo se u produžecima vratili na četiri. Onda smo stvorili dvije šanse, malo me je to ponijelo, kao i sve nas. Zatim, kad smo htjeli reagirati, Šime je bio na liniji skoro dvije minute i nije bilo prekida. Da je bio prekid, zamijenili bismo ga, ovako nismo. To je očito neko odrastanje i nekakve greške koje su kažnjive i koje ne smijemo raditi za neki veliki rezultat – kazao je Dalić.
No, bez obzira na to što se izbornik “posuo pepelom”, njegova izjava zapravo najbolje oslikava koliko se stvari rade reaktivno i stihijski. Kramariću se može dati prilika, ali ga se ne treba uvoditi na poluvremenu na poziciju koja mu ne leži, i to s ulogom koju gotovo sigurno neće dobro odigrati. Oršića se ne mora staviti na lijevo krilo od početka, ali ga se može uvesti odmah na poluvremenu kada postane jasno da stvari s Rebićem ne funkcioniraju.
Ali tako možemo dalje unedogled. Jer ipak smo mi zemlja od četiri milijuna izbornika, a u svakom porazu se mogu pronaći negativne strane. No, velika većina tih „izbornika” nije maliciozna, dok ne treba biti stručnjak da bi nakon godina u kojima iste stvari opetovano ne funkcioniraju shvatio da je problem dublji od volje i želje igrača.
Na sreću, taj problem nije nerješiv. Potrebno je samo malo više odlučnosti u donošenju odluka i volje da se one stvari koje ne funkcioniraju prestanu prihvaćati kao nešto normalno, već da se energija usmjeri u njihovo rješavanje. Jer, nije neuspjeh ispasti od Španjolske nakon produžetaka. Pogledajmo samo cijelo prvenstvo. Prvaci svijeta Francuzi ispali su u osmini finala od Švicarske, Češka je izbacila Nizozemsku koja je bila stopostotna u skupini, Italija koja je također imala maksimalan učinak u grupnoj fazi jedva je prošla Austriju, a Portugal je s jednom od najvrjednijih momčadi na svijetu cijeli turnir igrao antinogomet i zasluženo ispao od Belgije.
Poanta je u tome da je jednostavno teško gledati reprezentaciju s tolikim potencijalom, koja ima kvalitetu u sedam minuta spasiti izgubljenu utakmicu protiv izuzetno jakog protivnika, kako iz utakmice u utakmicu djeluje bezidejno, opterećena nelogičnim potezima i ad hoc rješavanjem problema.
PSD