Običaj žrtvovanja ljudi zasigurno je jedna od najstrašnijih i najtajanstvenijih aktivnosti u povijesti civilizacije. Obredi žrtvovanja vršeni su na mnogo načina i iz mnogo razloga, piše National Geographic Srbija.
Ako razmišljamo o tim užasnim događajima, obično ih povezujemo s društvima vrlo različitim od naših i tisućama kilometara udaljenim u svemiru ili stotinama, pa čak i tisućama godina u vremenu. Iako je žrtvovanje samo po sebi jeziv događaj, tradicija ubijanja ljudi, ovisno o dobi ili drugim karakteristikama, nosi sa sobom još mračniju dimenziju.
Povijest prati ubijanje starih ljudi od davnina, kada su – prema antičkim piscima Hesiodu, Herodotu ili Strabonu – mnogi narodi ubijali starce na različite načine. Negdje ubiti stare ljude značilo je jednostavno protjerati ih iz zajednice i ostaviti u šumi, gdje bi umrli od gladi, dok je bilo i plemena poput Masageta koja su ubijala, kuhala i jela njihove starce. U srednjem vijeku Mletački Marko Polo, svjetski putnik, opisao je kako se susreo s takvim jezivim ritualima u raznim oblicima od Europe, preko Melanezije, do Sibira.
Gledao je u Malaji kako mladi članovi plemena ubijaju i jedu svoje starješine, dok su u sibirskim jakutima stariji jednostavno ubijani ili ostavljeni na milost i nemilost silama prirode. U Europi je taj običaj trajao gotovo do sredine srednjeg vijeka i bio je najrašireniji među Tračanima, zapadnim Slavenima i Nijemcima. Vjeruje se da su ga prihvatili i Slaveni na Balkanskom poluotoku, gdje se, prema vjerovanjima, najduže zadržao.
DO KASNJEG SREDNJEG VIJEKA
Neki autori, poput Svetislava Prvanovića, smatraju da se taj običaj zadržao na našim prostorima do kasnog srednjeg vijeka, na prostorima istočne Srbije, makedonske Torbešije i dijelova Crne Gore. Budući da je to još uvijek prošlost i sa sobom nosi određenu misteriju, postoje različita mišljenja o tome koliko je doista postojalo u srpskom narodu. Isti autor iznosi teoriju prema kojoj se ovaj običaj dugo zadržao na našim prostorima, primjerice, kod crnogorskog plemena Pješivci do sredine 18. stoljeća, ili kod homoljskih Vlaha do prve polovice 19. stoljeća.
S druge strane, autori poput poznatog etnologa, profesora Dušana Bandića, smatraju da taj običaj možda nije zaživio u našem narodu, već da je samo dio tradicija i legendi koje potječu iz drugih kultura. Unatoč tome, Bandić ističe da je sačuvano u usmenoj baštini našeg naroda. Na primjer, u narodnim izrekama kao što su: “spreman za sjekiru” ili “zreo za sjekiru”, možete vidjeti odnos prema običaju kao i način, odnosno oruđe koje se koristilo – sjekiru.
Navodi da su Vlasi iz istočne Srbije, prema legendi, bili najbrutalniji jer su svoje žrtve prvo “spržili užarenim željezom oko vrata i strpali ih u lijes dok su bili živi” te da su ih “zadavili” ako nisu umrli od opekotina “
Iako se odnos prema običaju čini brutalnim i bezličnim, naglašena je obredna težina, ne samo za obitelji iz kojih starješine dolaze, već i za cijelo selo. Starce su ubila njihova djeca, uglavnom sjekirom ili štapom (ponekad i toljagom). Bandić navodi kako su prema legendi starci u Lapot otišli gotovo raspoloženi, a ne uplašeni ili ljuti. Međutim, ova se tvrdnja ne čini previše stvarnom, pogotovo ako pogledate postupak neposredno prije izvršenja.
Naime, prije nego što je izveden smrtonosni udarac, žrtvi je na glavu stavljen smotuljak vune ili komad izbočine preko koje je udarac nanesen. Tijekom premlaćivanja uglavnom se izgovarala sljedeća rečenica: “Ne ubijam ja tebe, nego ovaj kruh / vunu / proju”. To je rečeno iz straha od mogućeg povratka duše pokojnice, kao i određenog lošeg raspoloženja u koje će se ona vratiti. Budući da su se ljudi bojali osvete, prebacili su krivnju na objekte. Svrha ovog običaja može se objasniti kako razumnim tumačenjima, tako i poznavanjem logike narodnih vjerovanja Srba, piše National Geographic Srbija.
S jedne strane, logično je da su stari i iscrpljeni bili teret svojoj zajednici, posebno u područjima gdje je vladala oskudica i stalna borba za život, pa je taj običaj, koliko god bio užasan, ipak razumljiv. Bandić navodi i legendu u kojoj je ovaj običaj predstavljen kao plemenit. Prema legendi, nekada je postojao narod s posebnim imenom – “Nemri”. Vjerovalo se da su njezini članovi živjeli jako dugo, ali su dugo teško umirali. Vjerovalo se da su u prosjeku živjeli oko 150-200 godina. U takvim (ne) okolnostima pomogla im je rodbina koja im je skratila patnju tako što ih je “poslala” u drugi, bolji svijet. Bandić navodi da se na to gledalo kao na neku vrstu “eutanazije”.
DJECA ĆE BITI OČEVI
Kako je duhovito primijetio isti autor, bilo je potrebno objasniti zašto je takav “plemeniti” običaj napušten. Mašta ljudi ni ovdje nije zakazala. Dvije su najčešće citirane anegdote koje objašnjavaju uzroke nestanka lapota. U prvoj priči stariji otac savjetuje sina kako se treba ponašati i zaštititi kad ode u rat. Sin odlazi u rat i, slijedeći očev savjet, uspijeva se spasiti. Iskustvo i mudrost starijih osoba pokazali su se iznimno vrijednima za zajednicu i od tada je prestala praksa ubijanja starijih osoba.
Drugi je primjer jednako logičan, možda vjerojatniji od prvog. Sin je u krilu odveo starijeg oca u šumu. Dok njih dvojica hodaju prema šumi, sinov nasljednik, mali dječak, trči za ocem i podsjeća ga da spasi sjekiru. Otac shvaća da dječak traži sjekiru i da ga čeka ista sudbina kao i njegova ostarjelog oca. Otac odbacuje sjekiru i odbija ubiti oca. Ovdje se prekida lanac tradicije vezan uz lapot, a u generacijama koje dolaze postaje gotovo zaboravljeni dio baštine. Tako je na temelju mnogih usmenih predaja protumačen ovaj drevni običaj koji je i danas važan dio narodne kulture i vjerovanja Srba, ali i drugih naroda na ovim prostorima. Poseban misterij daje mu činjenica da, iako je to važan dio našeg usmenog pamćenja, nikada zapravo nećemo biti potpuno sigurni u postojanje prijenosnih računala u našoj regiji. Ono u što možemo biti sigurni, a što su autori ovih legendi možda htjeli reći, jest važnost životnog iskustva i mudrosti koje posjeduju stariji članovi našeg društva. Priče o Lapotu, također na svoj način, podsjećaju mlađu generaciju da vrijeme neumitno teče i da će i sami jednoga dana biti starci i starke koji će ovisiti o pomoći i dobroti drugih, zakljuluje National Geographic Srbija.
Mit o lapotu često je bio predmet istraživanja antropologa i etnologa, poput Sime Trojanovića, Tihomira Đorđevića, Veselina Čajkanovića i Bojana Jovanovića. On je, pored ostalog, poslužio kao nadahnuće i nekim umetnicima. Tako je filmski reditelj Goran Paskaljević 1972. godine, kao diplomski rad, snimio dokumentarni film pod naslovom “Legenda o lapotu”. U njemu je rekonstruisano izvođenje ovog običaja. Ovaj film bio je prikazivan i na festivalu etnološkog filma u Etnografskom muzeju u Beogradu. Slikar, pisac i filmski reditelj Živojin Pavlović iskoristio je ovaj običaj kao metaforičnu ideju za naslov istoimenog romana za koji je 1992. godine dobio Ninovu nagradu za roman godine.
PIŠE PSD