U subotu 18. lipnja ove godine napustio nas je gosp. Stanko Trtanj.
In memoriam: Stanko Trtanj 1943 – 2022.
Zagrepčanin, rođen 13. listopada 1943., živio je u našem lijepom gradu do rane mladosti, i shvatio kako ne može progutati život koji mu je Jugoslavija nametala pa se probao probiti iz te zemlje bilo gdje drugdje.
Nakon nekoliko pokušaja i konačnoga uspješnog bijega, uspio se domoći Kanade, gdje se probao skrasiti. No njega je ljubav prema Hrvatskoj, koja je uvijek gorjela u njemu sve do njegova preranog odlaska, mamila natrag kako bi si našao suprugu, koja će ga pratiti u njegovu novom životu u Kanadi, koju je iznimno poštovao. Našao je Šteficu, došlo je dvoje djece, Barbara i Tomi, koji su odgajani u Kanadi u jakom hrvatskom okružju s dubokim štovanjem Kanade i svega što nam je Kanada ponudila i daje cijelo vrijeme. U njegovoj kući – u kojoj odmah shvatite od kuda je došao – toliko je Hrvatske oko vas – njegova djeca i unuci slušali su i naučili puno o kanadskim, ali i hrvatskim običajima, tradicijama, jeziku i povijesti, tako da nitko ne može reći kako je Stanko ikad zaboravio od kuda je došao, ali i gdje živi. Danas troje unučadi nastavlja djedov san, vole i poštuju Kanadu, ali redovito dolaze u Hrvatsku, idu u hrvatske škole u Mississaugi, pjevaju i govore hrvatski, kako Bog zapoveda – rekao bi naš Stanko.
Dobro sam poznavala Stanka, bili smo ratni prijatelji, a ta su prijateljstva drukčija od onih običnih životnih prijateljstava. Radili smo zajedno dugo vremena i tu smo se dobro upoznali. Uvijek me je impresionirao svojim razmišljanjima o životu i radu za Hrvatsku, ništa mu nije bilo teško učiniti za tu zemlju, koju je morao napustiti, ali je nikad nije zaboravio. Kao mlad čovjek pomagao je hrvatski folklor, brinuo se za hrvatsku mladež, a i sam je bio aktivan u folklornom ansamblu HRVATSKA, Mississauga. Gotovo 10 godina bio je predsjednik društva, a nakon toga vrlo aktivan član, sudjelujući u nastupima, brinući se za pomladak društva.
Došao je i Domovinski rat, koji nas je sve povezao u našem radu u širem torontskom kraju Ontarija, Kanade. Trebalo je pomoći domovini i Stanko je bio jedan od prvih koji su se odazvali tom pozivu. Nemoguće je nabrojiti sve što je Stanko radio za Hrvatsku, nemoguće i shvatiti. Radio je dane i noći u Hrvatskom nacionalnom fondu, koji je skupljao materijalna sredstva i novac za ranjenu domovinu. Tada smo malo spavali. Sigurna sam da je Stanko noćima razmišljao što učiniti kako bi pomoć bila što bolje organizirana, što učinkovitija i brža jer je bilo sve više i više ranjenih, nestalih, djeca su trpjela, gradovi i sela gorjeli… I Stanko je pronašao način kako pomoći djeci Hrvatske, koja su nas trebala. Postao je povjerenik DORE, humanitarne udruge koja se brinula za djecu. Stankov partner u njihovoj vlastitoj tvrtki MODERN AGE PLASTICS, gosp. Bob Galamaga zajedno s tadašnjim ravnateljem udruge u Zagrebu gosp. Zdenkom Mlakarom hitno su se primili posla. Organizirali su mnogobrojna kumstva za djecu i tako su mnogi Kanađani hrvatskog podrijetla postali kumovi djeci poginulih, nestalih ili ranjenih branitelja. No to za Stanka nije bilo dovoljno. Shvatio je koliko je nužno animirati Kanađane, neka shvate što se događa u Hrvatskoj, kako hrvatska djeca trpe i pate. Tako su Stanko i gosp. Galamaga organizirali Dorine golf turnire, vrlo popularne i poznate u Torontu, Mississaugi i okolici. Na Dorine golf turnire dolazili su Kanađani, koji su tada prvi put čuli o hrabrosti hrvatskih branitelja, o hrvatskoj djeci koja trebaju prijatelje i zaštitu, o Domovinskom ratu. Na tim se turnirima širila istina o Hrvatskoj i sklapala prijateljstva s ljudima koji su prvi put čuli što se događa na tlu jedne male Hrvatske koja se bori protiv do zuba naoružanog okupatora, samo za svoju neovisnost i slobodu. Na taj način kanadski dio DORE, gosp. Galamaga i Stanko Trtanj posredno su ili neposredno pomogli više stotina djece, koja ih se i danas, toliko godina nakon rata, sjećaju sa zahvalnošću.
I došla je naša sloboda, Hrvatska je obranjena. Nitko sretniji od Stanka. Kad god je mogao letio je u svoj Zagreb, našu Hrvatsku, dovodio svoju obitelj, pomagao gdje god je mogao. Razmišljao je o djelomičnom životu u Zagrebu, u njegovu Markuševcu, gdje je u svom dvorištu uživao s prijateljima. Često smo se sretali u Zagrebu kraj porcije fileka ili na Velebitu. Zahvaljujući Stanku upoznala sam Velebit i kad god pomislim na Velebit od sad na dalje, u tu misao uvijek će biti uključen i Stanko, jer njegov veseli duh, uvijek nasmiješeno lice, biti će tamo, na Velebitu, uvijek sa mnom u sjećanju.
No teška bolest nam ga je ukrala i izgubili smo ga prije nekoliko dana. Teška nam je tuga u srcima, ali zamislite koliko bismo bili siromašniji da ga nismo imali. Tako, dragi moj Stanko, vraćaš se natrag u svoju domovinu. Neka Ti je laka hrvatska zemljica, koju si tako jako volio, počivaj u miru Božjem i neka Te prati naša zahvalnost i ljubav i duboko štovanje za Tvoje život i životno djelo.
Valentina Krčmar
Toronto, Kanada
Izvor:hkv.hr