Na današnji dan 1974. godine na južnom se Pacifiku predao najslavniji japanski vojnik Drugog svjetskog rata.

Poručnik Japanske carske vojske Hiroo Onoda skrivao se gotovo punih 30 godina u džunglama filipinskog otoka Lubang, odbijajući povjerovati da je Japan kapitulirao. Onoda nije sva ta desetljeća proveo u pasivnome skrivanju: ubijao je Filipince i sabotirao njihove poljoprivredne usjeve kad god bi mu se pružila prilika. Fanatično odan prisezi, predao se tek kad je u ožujku 1974. na otok doveden njegov neposredni ratni zapovjednik, bojnik Yoshimi Taniguchi.

Prije rata Onoda je bio običan građanin sa zaposlenjem u kineskoj trgovačkoj kompaniji. Kao dvadesetogodišnjak je pozvan u japansku vojsku, te je prošao zahtjevnu obuku u specijalnoj jedinici za obavještajno i gerilsko ratovanje. Na filipinskom otoku Lubang, gdje će ostati idućih 30 godina, utaboren je u prosincu 1944. Po dolasku američkih i filipinskih trupa na otok, s trojicom se suboraca povlači u brda gdje otpočinje beskrajni gerilski rat protiv filipinske vojske.

Zadnje zapovijedi neposredno nadređenih poručniku Onodi bile su vrlo nedvosmislene: „Ne znamo koliko će ovo trajati, možda tri, možda pet ili više godina. Što god da se dogodi, mi ćemo se vratiti po tebe. Vodi do kraja svoju grupu, makar imao samo jednog vojnika. Ako budete morali, budite pripravni živjeti i od kokosovih oraha. I ni u kojem slučaju ne smijete odustati od svojih života dobrovoljno!“

Onoda je sa svojim gerilcima u narednim desetljećima predano napadao neprijatelje iz zasjeda, te podmetao požare i izvodio razne diverzije na neprijateljskoj tehnici i izvorima hrane. Nakon atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, Japan je službeno kapitulirao u kolovozu 1945., no vijest se nije probila do njihove grupe: uporno su nastavljali s upadima iz džungle.

Iznervirano lokalno stanovništvo pokušavalo je na razne načine poručiti mahnitim Japancima da je rat gotov. Čak su bili angažirali i jednu „Leteću tvrđavu“ da baci na stotine letaka s takvom objavom na japanskom diljem džungle. Onoda je to protumačio kao puku neprijateljsku propagandu i s gerilskim upadima nastavio još žešće.

Filipinci su potom iz aviona po džungli počeli bacati smotuljke japanskih novina, te fotografije i pisma članova obitelji koji su pozivali vojnike da se predaju i vrate kući. Jedan Onodin suborac je pokleknuo te dezertirao 1949. godine, no to je samo učvrstilo carskog poručnika u daljnjem oprezu. Pružao je još ljući otpor i čekao svoje zapovjednike da se vrate, kako su i obećali.

Godine su prolazile, a Onodini suborci su postupno ginuli u besmislenim borbama protiv Filipinaca. Ni kad je ostao gotovo posve sam, fanatični ratnik se nije predavao: udružen samo s još jednim preostalim vojnikom, šezdesetih je godina u prepadima ubio više od 30, a ranio preko stotinu Filipinaca. Njegov zadnji suborac Kinshichi Kozuka ustrijeljen je u vojnoj potrazi 1972. godine, no Onodu s golemim iskustvom kamuflaže i skrivanja ni u naknadnim patrolama nikako nisu uspijevali pronaći.

Tek je dvije godine kasnije jedan uporni japanski student odlučio u šumi pronaći Onodu te je postao prvi Japanac koji je s njime stupio u kontakt. Nakon što mu je Onoda izdiktirao svoje uvjete, student je otputovao natrag u Japan pronaći Onodinog bivšeg zapovjednika Yoshimija Taniguchija, sad vojnog umirovljenika koji je već desetljećima radio kao bibliotekar.

Umirovljeni bojnik Taniguchi je za potrebe bizarnog ceremonijala koji je upriličen 10. ožujka 1974. na filipinskom otoku Lubang morao iznova obući odoru davno poražene i zapravo nepostojeće vojske. Japan se Ustavom iz 1947. bio, naime, odrekao korištenja vojne sile i bilo mu je zabranjeno formiranje kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice. Usprkos tome, bojnik Taniguchi je na rubu džungle izdeklamirao sljedeći tekst:

 „U skladu s carskim zapovjedništvom, Četrnaesta armija prestala je sa svim borbenim aktivnostima. U skladu s zapovjedi vojnog stožera br. A-2003, Specijalna eskadra stožera razriješena je svih vojnih dužnosti. Jedinice i pojedinci pod zapovjedništvom Specijalne eskadre moraju odmah prekinuti sve vojne aktivnosti i operacije i staviti se pod zapovjedništvo najbližeg nadređenog časnika. Ako u blizini nema japanskog časnika, moraju komunicirati s američkim ili filipinskim snagama i slijediti njihove naredbe.“

Tek nakon tih riječi, Onoda je u izblijedjeloj i poderanoj carskoj odori izašao iz džungle, salutirao bojniku, te predao svoje osobno naoružanje: pušku Arisaka u posve dobrom stanju, više od 500 preostalih metaka, nekoliko granata, samurajski mač i bodež.

Filipinske vlasti su mu naknadno oprostile sve zločine u dugom razdoblju otpora, jer je Onoda uistinu vjerovao kako rat još uvijek traje. U Japan se vratio kao heroj, dobivši i zaostatke u plaćama za svih 30 godina provedenih u džungli. Doživio je duboku starost i umro od posljedice upale pluća u svojoj 92-oj godini.

Onoda nije bio jedini, a ni posljednji „zaostali“ japanski gerilac iz Drugog svjetskog rata. Takvih živih manekena posve sulude i besmislene lojalnosti nekoj carskoj ili političkoj volji bilo je na tisuće diljem Pacifika. Zadnji je službeno otkriveni Teruo Nakamura, etnički Tajvanac i dobrovoljac u Japanskoj carskoj armiji, koji se skrivao na otoku Morotao u Indoneziji sve do prosinca 1974.  Ovi su ljudi demagoški poklič  “Nema predaje!” bili prilično ozbiljno shvatili. 

Piše Davor Krile/slobodnadalmacija.hr