O nestanku beba iz rodilišta u bivšoj Jugoslaviji uvijek se govorilo potiho, u pola glasa. Vjerojatno bi tako i ostalo da nakon raspada zajedničke države nije bilo ljudi poput Ane Pejić iz Rume.

Ana vodi Udrugu obitelji nestalih beba u Vojvodini, ali svoje su djelovanje odavno proširili na cijeli prostor od Slovenije do Makedonije. I nju samu je na ovaj korak potaknula vlastita nevolja, velika trauma, jer je pod vrlo čudnim okolnostima ostala bez bebe u bolnici u Sremskoj Kamenici. Iako su trudnoća i porod na carski rez prošli više-manje uredno, 36 sati poslije rečeno je da joj je curica preminula zbog problema s plućima.

SVJEDOCI SE PREPADNU

Da je tu nešto ipak čudno, suprug i ona posumnjali su već na prvom koraku, odnosno kada im je dana dokumentacija po kojoj je preminulo dijete – dječak i da je pokopan na lokalnom groblju. Kada su tamo došli, dobili su, pak, objašnjenje da nikakvi posmrtni ostaci djeteta do njih nisu stigli, pa su čak izdali i potvrdu koja demantira navode iz bolnice. Od tada traje 32 godine duga potraga Pejićevih za istinom.

Kada smo prvi put krajem prošle godine razgovarali s Anom, potužila nam se da je najveći problem to što se svjedoci iz tog (ne)vremena, nakon što im se sami jave i daju masu detalja o sličnim slučajevima, prepadnu kada dođe red javno progovoriti, bilo za medije, bilo pred istražnim tijelima.

No, već tada imala je na pameti jedan konkretni slučaj koji bi mogao zanimati nas u Hrvatskoj. U njemu je bez novorođenčeta ostala hrvatska obitelj iz Vojvodine, u ulozi kupca javila se Hrvatica iz Bosne udana za njemačkog državljanina, a sve je razotkrila naša državljanka koja danas živi na potezu Zagreb – Gorski kotar.

Potonja je J.A. (puni identitet poznat redakciji). Razgovarali smo s njom u prošli petak i bez ustručavanja iznijela nam je pomalo zastrašujuću priču do najsitnijeg detalja.

NISAM NIŠTA SUMNJALA

– U ožujku 1987. godine rodila sam curicu. U to doba suprug i ja smo bili u dobrim odnosima s tim hrvatsko-njemačkim bračnim parom. Ona i ja smo rođene u susjedstvu, a imali smo kuće u istom gradu na sjeveru BiH. Dolazili su nam doma gotovo svaki dan vidjeti našu bebu, igrati se s njom. Nama ništa nije bilo sumnjivo, pogotovo što smo znali da su i sami pokušavali u dva navrata postati roditeljima, ali je došlo do komplikacija u trudnoći. Nismo posumnjali čak ni kad su nam jednog dana, i to skroz ozbiljno, ponudili da im prodamo dijete. Naravno da sam odbila i rekla im da što im pada na pamet – kazuje nam naša sugovornica i odmah nastavlja:

– Ali onda jednog dana, tamo oko Svih svetih, sjećam se da je padala kiša i da je već bilo dobro zahladilo, pokucali su na naša vrata s bebom u naručju. Radilo se o dječaku. Znajući da više nije mogla roditi, jer se bezuspješno liječila u bolnicama u obje Gradiške, pitala sam odmah čije je dijete. Rekli su da je njihovo i da su ga posvojili u Sremskoj Mitrovici. Molili su me da im pomognem previti dijete. Nisam ništa sumnjala, iako je bilo i tada zakonski nemoguće posvojiti dijete mlađe od šest mjeseci. Da, rekli su mi i da je rođen 27. listopada, osam mjeseci poslije moje curice. Kao majki, ženi koja je rađala, dijete mi se učinilo starijim, ali bilo mi je neugodno bilo što pitati. Ubrzo se razbolio taj Nijemac i moj suprug, koji je bio liječnik, savjetovao im je da idu u Njemačku radi boljeg i lakšeg liječenja. Otišli su, poslije je i počeo rat, a oni se nikada više nisu vratili u Bosnu, iako tamo imaju jako lijepu kuću i imanje.

‘SMRT’ U NEDJELJU

I J.A. je zbog rata morala izbjeći iz rodnoga grada. Zbog svojih životnih problema, sve joj je počelo padati u zaborav. Posljednji put se sa svojom zemljakinjom čula prije pet-šest godina. Pitala je i za njihova sina, odnosno je li mu ikada rekla da je posvojen, a dobila je odgovor da nije i da je savjet psihologa bio kako je to trebalo učiniti davno prije. U međuvremenu je ona beba postala veliki, uspješan čovjek.

I onda jednog dana naša sugovornica je slučajno prebacila na program jedne srbijanske televizije. Novinarka Tatjana Vojtehovski ugostila je ljude koji su govorili o temi nestanka beba iz rodilišta. Spominjala se i Sremska Kamenica, tamošnja bolnica, i njoj se počeo odmotavati film iz ’87., susjedi i prijatelji koji mole za pomoć kako s djetetom i pelenama. Toliko ju je sve zaintrigiralo da je po medijima i YouTubeu počela kopati za sličnim slučajevima. Konačno dolazi i do Ane Pejić i govori joj na što sumnja. Klupko se počinje odmotavati.

– Prvo što smo napravili bilo je da smo došli do dječakova rodnog lista u Vojvodini. U njemu je stajalo samo mjesto rođenja – Sremska Mitrovica. Imao je brata blizanca. Majka ih je obojicu donijela doma, ali jedan se razbolio od bronhitisa. Vraćen je u bolnicu, gdje je službeno zavedeno da je umro nakon nekoliko dana. I u ovom slučaju, kao kod mnogih drugih sličnih, kao dan smrti navedena je nedjelja. Tu nam je odmah bilo sumnjivo. Nastavile smo dalje kopati i ubrzo sve povezale sa slučajem obitelji iz jednog mjesta u blizini Sremske Mitrovice, nastanjenog tada mahom Hrvatima. U istom danu kada im je rečeno da je preminuo jedan od njihovih blizanaca, kao datum rođenja naveden je onaj dječaka iz Bosne. Samo im je rečeno da je dječak umro, ali nisu se htjeli pomiriti s time. Inzistirali su da im se dopusti pokopati ga. Bolnica je prvo odbijala, a tek kada je otac tamo upao i napravio lom, dali su im nekakav leš. Kada su otvorili sanduk, majci je bio sumnjiv jedan detalj s madežom. U stanju kakvom je bila, mislila je da je nešto pobrkala u svom tom ludilu, ali nije imala snage pobuniti se. Umrla je s 39 godina, a spoznaju da nije pokopala svoje dijete odnijela je na onaj svijet – govori nam J.A.

TEŠKE TRAUME

Ona je već godinama u kontaktu s obitelji iz Vojvodine. Došla je i do oca, sestre, brata blizanca, koji živi u Rumi. Kada su čuli što se sve u međuvremenu otkrilo, bili su spremni na ekshumaciju. Udruga je htjela sve financirati, ali su se ispriječila dva nova problema: jedan taj što je u poznatom zagrebačkom laboratoriju našoj sugovornici rečeno da je nakon 30 godina bebin DNK materijal neupotrebljiv, a drugi što je tijelo koje je bolnica predala obitelji pokopano u grobu njihove pokojne strine, čiji nasljednici zbog nekih razmirica ne žele ni čuti za takvo što.

– Za cijelu obitelj to je i dandanas jedna velika trauma. Otac se počne tresti kada razgovaramo na telefon i čuje za sve. Srce mu danas radi na svega 15 posto kapaciteta i svjestan je da mu se bliži kraj. Od svega na ovom svijetu volio bi saznati istinu o svom sinu, a brat i sestra o bratu. Mi smo preko jedne osobe došli do moje bivše susjede iz Bosne i poručili da znamo da je kupila dijete. Ona je to zanijekala s pričom da je majka bila alkoholičarka i da je malog ostavila. Indikativno je da od tada briše sve tragove za sobom. Čak je i odjavila adresu u jednom mjestu u Istri, gdje je prethodno kupila kuću. Nećemo stati na tome, jer mi je kao majci dvoje djece ova spoznaja zastrašujuća. Dječak iz Sremske Mitrovice je i dobro prošao, ali zamislite koliko je tisuća djece na isti način završilo u raljama kriminala, prostitucije – navodi J.A., te dodaje da je spremna bilo gdje se javno i sudski suočiti oko ovog slučaja.

– Ruku u vatru bih stavila da je sve krenulo od liječnika koji je moju susjedu operirao u Gradišci, a koji je imao brata pedijatra ili slično u Sremskoj Mitrovici. On je taj koji ih je povezao. Poslije se sve odigralo po uigranom obrascu, kao i s tisućama drugih umrlih mahom u nedjelju. Mi smo ženi koja je kupila dijete nudili da kao svjedok pokajnik sve ispriča i pomogne tisućama drugih, jer joj dijete danas nitko neće oduzeti. On je odrastao čovjek i nema interesa živjeti u Srbiji. Ali, zar ne bi bilo lijepo da upozna svoje bližnje, da oni znaju da je živ. Bilo bi svima puno lakše. Kada smo ga kontaktirali, zaprijetio nam je tužbom jer mu majka jako pati zbog svega. Predlagali smo mu da samo usporedi svoj i majčin DNK – kaže svjedokinja, naša sugovornica.

DOKUMENTARAC I FBI

– Postoje dva papira na osnovi kojih se dijete prijavljuje. Jedan je potvrda rođenja od rodilišta, a drugi rješenje o posvajanju. S obzirom kako je ova priča išla, posvajanja nije bilo, pa smo sto posto sigurni da je sve urađeno na temelju potvrde o rođenju u jednom mjestu gdje dijete nikada nije rođeno, niti bilo. Karte vam dalje neću otkrivati, ali samo ću reći da je nakon istog otkrića počela velika “baby-afera” u Španjolskoj. Znači, sve je tamo negdje lažirano – reći će Ana Pejić o konretnom slučaju otprije 30 i više godina.

Dok se slučaj ne otpetlja do kraja, bit će snimljen i dokumentarni film o jednom drugom, također istinitom događaju. U glavnoj ulozi naći će se američka državljanka, koja će u lipnju doći u Beograd i pred kamerama ispričati kako je u tadašnjoj Jugoslaviji, tijekom osamdesetih, kupila dijete. Slučajem se bavi i FBI.

DRUGA PRIČA: Gdje je mala Martina?

Preko Udruge koju vodi Ana Pejić već je na svjetlo dana izišla priča žene s istoka Hrvatske, koja je u siječnju 1990. rodila djevojčicu.

Dali su joj ime Martina. Treći dan nakon poroda, međutim, rečeno joj je kako malena ima urođenu manu suženog crijeva i da hitno mora na operaciju u Novi Sad, da bi zadnjeg dana siječnja stigla informacija da je beba umrla nakon što je dobila sepsu i upalu pluća poslije operacije.

Također im nije bilo omogućeno da vide svoje mrtvo dijete, ni da ga pokopaju. Danas su na sudu s državom Srbijom, ali cijeli slučaj nije daleko odmaknuo.

PIŠE ZORAN ŠAGOLJ/slobodnadalmacija.hr