Prvog listopada 1991.godine počeo je napad na Dubrovnik, a 2.listopada na predjelu između mjesta Vukovići i Osojnika organizirani gardisti, dočekali motoriziranu neprijateljsku kolonu, te im nanijeli velike gubitke u ljudstvu i tehničkim sredstvima. Zapovjednik toga voda Žarko Lauc, kojemu je tijekom ove akcije bomba eksplodirala u ruci i smrtno ga ranila, bio je prvi djelatni gardist koji je poginuo u obrani dubrovačkog teritorija.
Trideset i jednu godinu kasnije na Osojnik je pohodila rodbina pokojnog Žarka (brat Jure i sestre Ljilja, Marina i Anka s obiteljima) kao i svih ovih godina od oslobođenja Dubrovnika. Kako su toga dana bili Opći izbori u BiH jedna grupa Studenčana zbog obveza na izborila na Osojnik je krenula tjedan dan kasnije, u nedjelju 9.listopada. Kad su stigli do mosta dr.Franje Tuđmana ostali su zatečeni blokadom prometnice prema Osojniku, a slično je bilo i „okolnim“ putom preko Mokošice. Naime, tog je dana u organizaciji Autokluba Dubrovnik racing, na stazi dionice Osojnik-Mokošica, održana posljednja utrka automobilističkog brdskog Prvenstva Hrvatske. 22. međunarodni Memorijal Željko Đuratović-Trofej Dubravko Čikor okupio je 93 vozača, a osim sudionika iz Hrvatske, sudjelovali su i vozači iz Slovenije i Crne Gore.
Ipak, Studenčani nisu odustajali. Kad su osiguranju objasnili zbog čega su došli i gdje idu izišlo im se u susret. Između dvije utrke pušteni su proći do Osojnika, a slično je bilo i u povratku. Na Osojniku, na mjestu pogibije Žarka Lauca, uz prigodnu molitvu položen je vijenac i zapaljene svijeće. Vijenac je trebao položiti gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić koji je, na žalost, bio spriječen doći pa su vijenac položili i svijeće zapalili u njegovo ime predsjednik Skupštine ŽZH-e Ivan Jelčić, dopredsjednica Skupštine Ivana Barišić, ravnatelj HERAG-a Radoslav Luburić i Blaž Lauc (bratić pokojnog Žarka), a svijeće su upalili i ostali Studenčani.
Nakon toga svi se uputili na spomen obilježje svim žrtvama palim u obrani Dubrovnika u Osojniku, mjestu koje je zbog potpore braniteljima bilo sravnjeno sa zemljom, ali se nakon rata obnovilo.
Na povratku kući dio Studenčana je preko Čepikuća svratio do Ravna i Zavale gdje su se malo okrijepili, a na inzistiranje vlasnika restorana „Zavala“ malo se i zapjevalo, a dobro raspoloženje ih je „držalo“ do Studenaca.
mile kraljević/radio ljubuški