Međunarodni dan žena, koji se obilježava danas, prilika je da se još jednom ukaže na važnost uloge žene u društvu, ali i na ljudska prava izborena mukotrpnom borbom kroz desetljeća. Ovu temu približila nam je Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica, EMDR praktičarka i Theta iscjeliteljica.

Je li se izgubio smisao ovog dana koji bi, zapravo, trebao biti podsjetnik na globalnu borbu za ženska prava, a ne slavlje konzumerizma?

Nije se izgubio smisao ovog dana i on je svakako podsjetnik na ženu kao jedinku i žene kao društvenu zajednicu i njihov položaj u svijetu po pitanju svih područja života. Međutim, on je dobio jedan drugačiji izražajni oblik, a to je da se žene na taj dan ciljano udružuju kroz zajedničku večeru i pokazuju međusobnu povezanost koja je vrlo značajna u smislu davanja naglaska na sebe kao ženu koja s drugim ženama širi taj naglasak i istovremeno se u toj povezanosti osnažuju, razmjenjuju znanja i iskustva i pomažu jedna drugoj, podupirući zdravu žensku konstruktivnu moć. Kad govorimo o ženskim pravima, moramo znati da su ona na različitim stupnjevima postignuta, ovisno o zemlji u kojoj se živi, određenoj regiji koja dijeli isto kolektivno poimanje određenog pitanja, o kolektivnom nesvjesnom dijelu i o osviještenosti pojedinca. Tako imamo primjer da se u mnogim zemljama svijeta, žene i djevojčice prisiljavaju na maloljetnički brak, prodaju kao radna snaga ili seksualno roblje ili im se onemogućava obrazovanje i sudjelovanje u političkom životu, dok je, recimo, Norveška uvela obveznu kvotu od 40 posto žena u upravnim odborima. Žene danas imaju veća prava nego ikada ranije.

Smatrate li da se žene, za razliku od muškaraca, dvostruko više moraju dokazivati i raditi da bi bile primijećene?

Ovo je osobno negativno uvjerenje ili kombinacija podsvjesnih programa koji vlasnice tjeraju da dvostruko više moraju raditi i dokazivati se da bi bile primijećene. Potreba za primijećenošću je nastala u najranijem razdoblju života kad roditelji nisu dali dovoljno prisutnosti, pohvale i potvrde da je dijete dobro odradilo određeni zadatak ili obvezu. Mnoge žene u našem okruženju su pravi pokazatelj samoaktualizacije i primjer zauzimanja pozicija koje su donedavno pripadale muškarcima. Tako imamo predsjednice, direktorice, zastupnice i tako dalje.

Rad žena je, nažalost, često podcijenjen i potplaćen u odnosu na muškarce. Zašto je to tako i što možemo učiniti kako bi se prestalo s takvom vrstom omalovažavanja?

Neprimjerenost i nepripremljenost globalnog tržišta rada potrebama i interesima žena čiji se upliv u sferu tržišta dogodio koncem 20. i početkom 21. stoljeća, rezultat je velike promjene u dinamici muško-ženskih odnosa, dinamici obitelji i dinamici društva u cjelini. Svakoj promjeni je potrebno vrijeme da bi se kroz promatranje, analizu, proučavanje i istraživanje dovelo na zadovoljavajuće razine. Pa tako i po ovom pitanju. Postoje žene koje su kao menadžerice jednako plaćene kao i njene muške kolege, a postoji i obratna situacija gdje je žena podcijenjena i potplaćena. Ovdje se ponovno vraćam na osobnu podsvjesnu „klimu“ vrednovanja sebe u odnosu na muškarce. To je isto kao kad imamo ženu koja je doživjela nasilje u braku i ženu koja to nije doživjela. Razlika je u tome s kojim smo osobnim „nacrtom“, ušli u taj odnos. Zato je izuzetno važno obrazovanje, prvenstveno, upoznavanje sebe na onim područjima koja nas žuljaju da bismo ih mogli uravnotežiti i tako kreirati ispunjen život u svakom pogledu.

Prilikom razgovora za posao, još uvijek se ženama postavljaju pitanja: „Jeste li u braku?“, „Namjeravate li imati djecu?“… Ponižavajuće, zar ne?

Ponižavajuće i diskriminacijski. Po osnovnom zakonu o ljudskim pravima, zabranjena je diskriminacija radnika, kao i osoba koje traže zapošljavanje, s obzirom na spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, obiteljske obveze, starost, invalidnost, trudnoću, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rođenje, rasu, boju kože, članstvo ili nečlanstvo u političkim strankama i sindikatima, zdravstveni status ili neko drugo osobno svojstvo.

Osobitu pažnju trebamo posvetiti položaju žena u ruralnim sredinama, njihovu obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti. Koji su to najčešći problemi s kojima se suočavaju žene na selu?

Njihov rad je najčešće nevidljiv, nedovoljno plaćen ili uopće nije plaćen, a ono što bih posebno istaknula kao problem jest to što mnoge od njih nisu svjesne važnosti vlastite uloge za razvoj i održivost kako vlastite ruralne zajednice, tako i društva i gospodarstva u cjelini. One doprinose napretku poljoprivrede, osiguravaju hranu i doprinose smanjenju siromaštva u svojim zajednicama. U nekim dijelovima svijeta, žene čine posto poljoprivredne radne snage, a na svjetskoj razini 43 posto. Pogledajte koliko su te žene važne i koliko je bitno da vide vlastitu vrijednost svoga rada i postojanja. Na položaj ruralnih žena, koje čine posebnu društvenu kategoriju, primjenjuju se svi opći međunarodni i nacionalni dokumenti, kojima se reguliraju prava žena. Ovdje je potrebno definirati programe, politike i sredstva za provedbu ekonomskog i društvenog osnaživanja ruralnih žena. Isto tako, važno je da i one budu redatelj kvalitetnijeg života i samopoštovanja, koje će iznjedriti bolju ljudsku i svaku drugu poziciju u svom životu.

Jesu li muškarci dovoljno osviješteni kada su u pitanju ženska prava? Kako i sami mogu pružiti podršku ženama u nastojanjima da ovo društvo učine ravnopravnijim i pravednijim?

Svaki samosvjestan, altruističan muškarac će biti podrška i ženi i muškarcu, ako primijeti bilo kakvu nepravdu, omalovažavanje ili diskriminaciju i žena i muškaraca. Pogotovo žena, jer se u muškarcu kao tjelesno snažnijem biću, prirodno javlja poriv zaštite. Kad je već spomenut muškarac i uvriježen pojam „borbe“ za ženska prava, on donosi sliku ratnog bojnog polja u kojoj jedna strana mora biti pobjednik, a druga poraženik, što nije smisao cijele ove priče. Ovdje ne smije postojati ni pobjednik ni poraženik, jer imamo sve veći broj muškaraca koji su žrtve nasilja u obitelji u kojima žene šefuju i o tome se šuti. Muškarci idu u vojsku i smatraju se hraniteljima obitelji i bićima koja ne smiju plakati, ne smiju se žaliti, mnogi od njih cijeli život provedu u rudnicima kojoj se i ne pridaje neka pažnja, mnogi ne trebaju viđati svoju djecu nakon razvoda i tako dalje. Prema istraživanjima, životni vijek muškarca je deset godina manji nego kod žena. Dakle, ako žene pate zbog ponašanja muškaraca, onda i muškarci pate zbog ponašanja žena. Ravnopravnost je moguća ako se istovremeno primjenjuje na sve. Sve dok jedan spol ne prestane biti potlačen, ni drugi spol neće biti slobodan. Zato ovdje naglašavam pojam integracije. „Borba“ za prava žena ne smije ići u animozitet naspram muškaraca i njihove poraženosti. Tada gubimo balans zdravog odnosnog i sinergičnog djelovanja žena i muškaraca. Za ovo su potrebne veće razine znanja i svjesnosti koje će nas odvesti u zajednički rast i jednaka prava.

S kakvim primjerima se susrećete u praksi? Cijene li žene dovoljno same sebe?

Kad su izranjene i istraumatizirane, pojam cijenjenja sebe ili samopouzdanja – ne postoji. Kao takve će i kreirati situacije gdje će biti necijenjene i gdje će im se samopouzdanje dalje urušavati. Iz jednog takvog unutarnjeg stanja, mogu postati jako ogorčene, frustrirane, manipulativne i destruktivne. S druge strane, postoje strukture žena koje će s takvim unutarnjim emocionalnim konceptom upasti u anksiozno ili depresivno stanje, tako da je rad na tim oštećenjima psihe izuzetno važan.

Kako postati snažna i samouvjerena žena?

Kad zadobijete sebe. Autentičnu, samosvjesnu, slobodnu ženu koja će imati svoje preferencije prema kojima će usmjeravati svoj fokus i energiju srca, jer su to želje njene esencije. Preferencije mogu biti različite. Da postane majka, da bude humanitarka, da proizvodi zdravu hranu, da se bavi umjetnošću, da uživa u ljubavnom odnosu, da postane pisac ili glazbenica, predsjednica kompanije, novinarka, liječnica, sportašica, da se bavi temama zdravlja… Da bismo mogli svoje težnje ostvariti, potrebno je uložiti vrijeme u obrazovanje i neizostavan rad na sebi koji može otkriti prepreke prema ovakvim ciljevima i ukloniti ih. Samouvjerenost gradimo na teškim životnim situacijama u kojima smo uspjeli podignuti se, proći kroz njih i pronaći rješenje, ali i na uspjesima koji su nam potvrdili vlastite sposobnosti. Snažna žena ne znači nesalomljiva, nepobjediva, uvijek samopouzdana, da sve može sama, da joj ne treba podrška ili partner i da ne smije sebi dozvoliti grešku. To su nametnuta mjerila pojmu snažne žene. Snažna žena je fleksibilna, povezana sa svojom ženstvenošću koja je u integraciji i s vlastitom muškom energijom koja će joj biti potrebna u nekim situacijama, kad je potrebno zauzeti se za sebe, izraziti sebe, reći „neću“ ili „ne mogu“ i kad je potrebno postaviti granicu ili mijenjati svoj život i ostvarivati svoje ciljeve. Isto tako, snažna žena je povezana sa svojim osjećajima pa će pokazati suosjećanje, priznat će sebi, ali i bliskoj osobi da je zbog nečeg tužna, da je negdje pogriješila i da je možda u potrebi za podrškom i ljubavlju. I da uvidi da je snaga u vlastitoj uravnoteženosti svih njenih aspekata i svih potreba kojima daje zdravo mjesto u svom životu.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list

Fotografija: Goran Primorac

Izvor: Bolji Ljubuški