Hrvatski vaterpolisti bit će jedina ekipa u nekom kolektivnom sportu koja će nas predstavljati na Olimpijskim igrama u Tokiju, OI-ju na kojem će Hrvatska imati najmanje sportaša još od Barcelone 1992. godine.
Rekord i dalje drži London 2012. godine, kada smo imali 107 sportaša i sportašica u 18 sportova.
Nije slučajno da su upravo vaterpolisti zadržali kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima, vaterpolo je dugo, dugo vremena sjajan hrvatski proizvod. A taj sjajan proizvod je na reprezentativnom nivou neraskidivo povezan s Ratkom Rudićem, najboljim svjetskim vaterpolskim trenerom, koji je još s Jugoslavijom 1984. i 1988. osvajao olimpijska zlata s momčadima u kojima su bili brojni Hrvati: Perica Bukić, Veselin Đuho, Milivoj Bebić, Tomislav Paškvalin, Zoran Roje, Goran Sukno, Dubravko Šimenc, Mislav Bezmalinović, Renco Posinković…
I preporod hrvatskog vaterpola, koji od Atlante i srebra iz 1996. do 2005., osim dva srebra sa EP-a 1999. i 2003., nije postigao stvarno veliki uspjeh, krenuo je Rudićevim preuzimanje reprezentacije 2005. godine. Nakon dvije godine došlo je ono što se od Rudića očekivalo, povratak na vrh, i to u vidu zlata na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu 2007. godine, a uslijedio je 2010. naslov europskog prvaka osvojen na EP-u u Zagrebu. Vrhunac Rudićevog rada bio je olimpijski naslov u Londonu 2012. godine. Naslijedio ga je Ivica Tucak, koji je uzeo olimpijsko srebro u Riju 2016., a u Budimpešti 2017. osvojio naslov svjetskog prvaka.
Nakon tog zlata uslijedio je opet mali pad, uvjetno rečeno, na SP-u u Gwangjuu 2019. osvojena je bronca, kao i godinu dana ranije na EP-u u Barceloni. Upravo u Tokiju nadamo se da bi naši vaterpolisti mogli opet na sam vrh, na olimpijski tron, jer za to imaju snage i kvalitete, da nam zaliječe rane što na OI-ju nema ni naših rukometaša ni košarkaša.
Prisjetit ćemo se tako jednog olimpijskog zlata osvojenog čak i prije Rudićevih izborničkih era, prvog olimpijskog vaterpolskog zlata Jugoslavije osvojenog nakon tri srebra 1968. godine, a u čijem su osvajanju sudjelovali Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić, Ivo Trumbić, Zdravko Hebel i Zoran Janković.
Te OI donijele su i povijesno zlato Đurđice Bjedov, o kojemu je Boris Mutić pričao s Ronaldom Lopatnyjem:
– Kad smo čuli da je osvojila zlato nismo mogli vjerovati, gledali smo poslije njezin nastup na televiziji i bili smo oduševljeni.
Drug Boris Bakrač, član Međunarodnog olimpijskog komiteta, vratio se s olimpijcima iz Meksika i prokomentirao uspjehe s Mutićem:
– Ovih osam medalja u osam sportskih disciplina najveći je uspjeh naše olimpijske ekipe otkad sudjelujemo na olimpijskim igrama. Najvrednije je da su ti uspjesi postignuti u nizu disciplina i da je za tih osam medalja pridonio velik broj takmičara u dva ekipna sporta, rekao je.
Tadašnji izbornik vaterpolista Aleksandar Seifert osvrnuo se na vaterpolsko zlato:
– Talijani su po mom mišljenju jedna od slabijih ekipa velike četvorice, čak smatram da su utakmicu protiv SR Njemačke vrlo sretno dobili.
Na Mutićevo pitanje o sklonosti sudaca kaže:
– Ne bih mogao reći da su suci bili skloniji nama nego nekom drugom, čak mogu reći da su mnogi suci bili prilično nespretni, no mi smo u završnici došli u pravu formu i nikakvo suđenje nas nije moglo pokolebati. Vidi se to po tome što smo i Mađarima i Rusima davali golove iz igre, a oni nama samo iz četveraca i kaznenih poena.
Vratar jugoslavenske vaterpolske vrste te 1968. godine bio je Karlo Stipanić:
– Najprije moram završiti Armiju, u koju odmah odlazim, a po završenoj Armiji nastojat ću pomoći reprezentaciji koliko budem mogao.
Miroslav Poljak bio je među najmlađim reprezentativcima, a Mutić je prokomentirao kako nije bio baš precizan iz četveraca:
– Razlika je da sam sada počeo davati golove iz igre, a četverce sam “falija”, a razlog je taj što sam počeo razmišljati, a čim počnem razmišljati kod četverca nema šanse.
Izvor:hrt.hr