Hercegovački svećenik fra Petar Ljubičić koji je tenutno na župi u Vitini, a po novom rasporedu od jeseni na Humcu, u nedjelju je slavio zlatnu misu u Prisoju kod Tomislavgrada , svojoj rodnoj župi.

Župna crkva bila je puna ove nedjelje jer su se uz obitelj, rodbinu, prijatelje i brojne svećenike proslavi značajnoga jubileja ovoga franjevca okupili i vjernici iz drugih krajeva te Vitine u kojoj je trenutno fra Petar na župi. Među sudionicima slavlja bio je i fra Petrov nećak, đakon Ivan Šarić koji je služio u papinskoj Švicarskoj gardi.

– Biti svećenik znači biti čovjek za druge, dijeliti s njima radost i nevolju, a to ste Vi fra Petre učinili kroz 50 godina svoga svećenstva, kazao je prisojački župnik don Ivan Bebek.

Istaknuo je da je trebalo imati hrabrosti krenuti svećeničkim putem te da su zlatomisnika kroz život pratile molitve njegovih pokojnih roditelja, predaka i obitelji, a osobito molitve njegove majke koja je rodila desetero djece od kojih je danas osmero živih.

 Uspio sam doći do ovoga dana, ali kao da je jučer bilo kad sam postao svećenik. Imao sam priliku susresti se s tisućama i milijunima ljudi kojima je Bog preko mene govorio. Ovdje mu danas želim zahvaliti za sve milosti i darove i sve ono što sam od njega primio te zahvaliti svima koji su me pratili pratili svojim molitvama, kazao je fra Petar.

U vrlo nadahnutoj propovijedi, fra Tomislav Kutleša, po ocu Prisojanin, kazao je da se kao svećenik uvijek na kraju dana upita: „Koliko Božje ljubavi imam u svome srcu?“

Fra Tomislav je pozvao je vjernike da zahvale Bogu na velikoj milosti koju je dao upravo ovoj župi.

– Imamo jednoga nadbiskupa, toliko svećenika, toliko časnih sestra, toliko mladomisnika, evo sad zlatomisnika. Zapitajmo se kako mi kao župa Prisoje, koji smo rasuti po svijetu, gledamo na taj Božji dar i što činimo da se taj Božji dar u župi ne ugasi.

Ako kao ljudi primimo sve na ovoj zemlji, zaradimo sve na ovoj zemlji, kupimo kuće i aute, a pri tom propanu srca djece koju nam je Bog dao – sve smo izgubili. Ali ako sve izgubimo, a ne izgubimo Boga, njegov oprost i svetu misu, bit ćemo ova djeca Marijina – kao fra Petar da po našem srcu Bog vodi po riječima i dijelima duše u život vječni, rekao je među ostalim vlč. Tomislav Kutleša.

Na koncu dodajmo da je pod misnim slavljem pjevao mješoviti župni zbor Regina Coeli.

Podsjećamo da je fra Petar zlatnu misu nedavno proslavio i u Međugorju.

Govoreći o svome svećeničkom zvanju, 50 godina misništva i dugogodišnjoj službi u Međugorju, fra Petar je tada za Radio Međugorje izjavio:

– Velika je stvar kada netko želi ljubiti Boga, a još veća kada to ostvaruje. Gospodin mi je dao milost da Ga ljubim otkad znam za sebe, do ovoga trenutka. Otkada znam za sebe, želio sam biti svećenik i to fratar. I kroz ovih 50 godina, morao bih se zaista Bogu zahvaliti, na Njegovom vodstvu, na svemu, jer znam što to znači nastaviti djelo Onoga koji se za nas rodio, živio, umro i uskrsnuo, Isusa Krista, krijepiti Njegovim sakramentima umorne i opterećene na putu života, a svima nam upravo treba utjeha, treba pomoć. Isus nam je dariva najviše preko svećenika. Biti svećenik danas znači biti onaj koji se žrtvuje, koji se trudi, koji pomaže ljudima, da bi bili bliže Bogu i da bi jednom došli u raj. Mislim da je to smisao života jednog svećenika, a isto tako i vjernici koji žive trebaju moliti da nam Bog dadne što više onih koji će nastavljati Kristovo djelo, jer nam je Isus samo nekoliko stvari stavio na srce, naravno govorom na gori rekao nam je sve što trebamo činiti, ali je rekao molite za duhovna zvanja, molite za one da ih Bog pozove, koje želi da bi širili dalje radosnu vijest spasenja, molite da ne padnete u napast, molite za jedinstvo kršćana, to je molitva koja još nije uslišana. Isto tako, molite za snagu Duha Svetoga. Božanski Spasitelj nam to stavlja na srce. I nakon 50 godina moga svećeništva, to bih želio svima staviti nas srce, uslišimo mi Isusa, kako bi Isus mogao uslišiti nas i darovati nam ono sve što nam je potrebno u životu.

U 50 godina svećeništva bilo je tih veselih i radosnih trenutaka, naravno i kalvarijskih dana koje manje-više svi prolazimo. Mojih 10 i pol godina u Međugorju su nezaboravne. Mislim da se to može računati, kao dupli svećenički staž, ali mi živimo dokle Bog želi. Ne mogu zaboraviti tolike vjernike koji su dolazili tu, našli Boga i odlučili živjeti novim životom. Ja volim reći, nedavno mi je najmlađa sestra preminula, nitko nije vidio moju suzu, ja to nastojim u srcu prebroditi, jednostavno za mene je smrt jedan san, koji nam pomaže da ostavimo ovu zemlju i probudimo se u Nebu, u raju. Ali me zna rasplakati penitent, onaj koji dođe ovdje, pokaje se i odluči živjeti novim životom. To je za mene jedno veliko čudo. Čudo je kada netko ozdravi od teške bolesti, ali je najveće čudo kada netko doživi ljubav, blizinu Božju, ovdje u sakramentu svete ispovijedi, za vrijeme svete mise, molitve, klanjanja, za vrijeme molitve ozdravljenja. To je ono što bih posebno istaknuo, a to koji dođu ovdje i dožive ne zaboravljaju nikako.

Izvor: Ljubuški portal