Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i poznavao. A ovdje ih vi možete sve upoznati i vidjeti da u tom našem rodu i narodu ima stvarno nadarenih, radišnih i uspješnih pojedinaca diljem kugle zemaljske. Lijepo je (do)znati tko su ti naši sunarodnjaci i biti ponosan na njih. Svatko je od njih na svoj način obogatio svijet…
Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.
Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.
Antonio Lussich (1848. ‒ 1928.)
Davne 1836. godine Filip Lukšić, rođen 1814. u Sutivanu na Braču, kao vođa palube na jednom britanskom jedrenjaku doplovio je u Urugvaj i nastanio se u Montevideu. Tamo se oženio i imao 12 djece, od kojih je četvero rano umrlo. Od njegovih preživjelih 5 sinova nastalo je veliko potomstvo koje nosi prezime Lussich, a najpoznatiji mu je sin bio Antonio.
Filip je u Urugvaju utemeljio uspješnu tvrtku za spašavanje brodova u južnom Atlantiku, a spasilački brodovi tvrtke Felipe Lussich i sinovi postali su najuspješniji i najpoznatiji u tom dijelu svijeta.
Antonio Lussich rođen je 23. lipnja 1848. Pohađao je privatnu njemačku školu, bio je izvanredno dobar đak i govorio je pet jezika, uključujući i hrvatski. Sudjelovao je i u urugvajskom građanskom ratu početkom 1870-ih godina. Oženio se 1879. i imao 10 djece, 9 kćeri i jednoga sina.
U mladim danima Antonio se, onako usput, bavio i pjesništvom. Naime, tijekom građanskog rata u kojem je i on sudjelovao, napisao je pjesmu Tri gauča s istoka, što se odnosi na gauče (kauboje Južne Amerike) iz Urugvaja, to jest istočno od Argentine. Ta je pjesma poznata u latinoameričkoj književnosti. Uskoro nakon rata objavio je također poznatu pjesmu Hajdučina Luciano Santos. Poslije očeve smrti (1889.) Antonio je bio glavni suvlasnik prestižnog obiteljskog pomorskog poduzeća.
Imali su 15 parobroda i tegljača te 70 manjih brodova. Lussichevi brodovi desetljećima su bili zadnja nada mnogim brodovima i ljudima koji su se našli u neprilici ploveći južnim Atlantikom. Samo od 1882. do 1917. spasili su više od 200 brodova, živote mnogobrojnih putnika i na tisuće tona tereta. Za svoje hrabre pothvate Lussichi su dobili priznanja i odličja od mnogih stranih vlada, uključujući englesku, francusku i španjolsku.
Ali u povijesti Urugvaja Antonio je ostao poznat po nečemu drugom. Naime, on je 1896. kupio 1500 hektara zemlje kraj rijeke Rio de la Plata u tada nenaseljenom području oko stotinjak i nešto kilometara istočno od glavnog grada Montevidea. Potom se pobrinuo da se na tom zemljištu posade svakojake vrste drveća i drugih biljaka iz cijelog svijeta. Tadašnji stručnjaci smatrali su da je nemoguće da sve te sadnice donesene iz raznih krajeva i podneblja svijeta mogu tu zaživjeti. Ali pokazalo se da je to bilo moguće i danas je na tom zemljištu poznati Arboretum Lussich i u njemu muzej te hrvatske obitelji s Brača.
Kad je zemlja bila pošumljavana, Antonio je svom sinu jedincu govorio kako će on biti onaj koji će uživati kad drveće poraste, ali na žalost, sin mu je poginuo u zrakoplovnoj nesreći 1921. Otac Antonio nadživio ga je i umro 5. listopada 1928. u lijepom gradiću Punta del Este na obali rijeke La Plate.
Lukšići (Lussichi) su jedna od najstarijih hrvatskih obitelji u Urugvaju. Oni su svojim talentima i teškim radom puno pridonijeli napretku zemlje koja je daleko od Jadrana i njihova rodnog Brača. Antonio je ostavio svoje pjesme i trajan živući spomenik sebi i svojoj obitelji u Urugvaju, kao i tisućama Hrvata koji su tamo došli nakon Filipa Lukšića. Lussich Arboretum svjedoči koliko su hrvatski doseljenici svojim radom pridonijeli razvoju zemlje koja ih je primila. Obiteljski muzej koji se također nalazi u Arboretumu mnogim svojim izlošcima svjedoči da nikad nisu zaboravili svoju staru domovinu i rodni kraj svojih predaka.
dr. Ante Čuvalo
izvor: hkv.hr