Zar smo tako blizu zemljama trećeg svijeta? Nekada smo ih gledali pomalo s visoka. Sudeći prema opisu vlastite domovine književnika i nobelovca Marija Vargasa Llose nismo daleko. Nakon gubitka predsjedničkih izbora u memoarima naslovljenim ‘Riba u vodi’ o svojoj domovini nobelovac piše s vidljivom primjesom gorčine i razočarenja.
Navodi kako je se često zgražava i da će živjeti daleko od nje. A opet kako je uvijek prisutna u njemu. „O njoj se priča kao o zemlji užasa i karikature koja malo po malo umire zbog nesposobnosti…“
Tu su i podjele. „Ovo nije jedna zemlja, već mnoge koje žive zajedno u međusobnom nepovjerenju i nepoznavanju, u gorčini i predrasudama, u vrtlogu nasilja.“
Iznosi i sud o politici. „Stvarna politika nema mnogo veze s idejama, vrijednostima i imaginacijom i vizijama – idealnim društvom koje bi smo htjeli sagraditi. Sačinjena je isključivo od manevara, intriga, konspiracija, paktova, paranoja, izdaja, mnogo računice, nemalo cinizma i svakojakih akrobacija.“ O državnim institucijama pak piše. „Služe da se u njih smjeste protežirani. Da se nahrani politički klijentelizam i za nedopuštenu trgovinu. Pretvaraju se u birokratsku masu paraliziranu korupcijom i neučinkovitošću.“
Nije poštedio ni lokalne moćnike. „Svi su provodili moralnu filozofiju koja sažima ovo načelo – živjeti van proračuna znači živjeti pogrešno.“
Začudo, Vargas-Llosa ni retka nije posvetio Bosni i Hercegovini, a kao da je sve posvećeno upravo nama. Ne! Pisao je o svom rodnom Peruu. Zemlji miljama daleko od BiH, a koja nam je opet po nevolji tako blizu. Zemlji geografski nimalo sličnoj našoj, a koja nam je po zaostalosti tako slična. Zemlji trećeg svijeta kojemu, a da nam to još nitko nije javio, eto vjerojatno pripadamo i mi.
„Peru, pljujem tvoje ime uzalud“, citirao je nobelovac jednog peruanskog pjesnika. Ne, mi nećemo pljuvati. Pa ipak, imamo pravo pitati zašto smo tako zaostali? Zašto gotovo ništa ne proizvodimo? Zašto se iz godine u godinu poput zle sjenke iza nas vuku političke krize? Zašto se zatire malobrojniji? Zašto luđaci i danas opet prijete ratom kada smo prošli godine boli i užasa? Toliko zašto, a tako malo razuma, dijaloga, dobre volje. Tako malo mira i dobra!
Autor: Miroslav Vasilj/Pogled.ba